U predstavi igraju: Srđan Grahovac, Gorana Marković, Zoran Vujović, Smiljana Martinović i Dušan Kovačević.

Autorski tim predstave čine: scenograf Petra Veber, kostimograf Mateja Benedetti, kompozitor Aleksandar Radunović Popaj, izvršna producentkinja Andrijana Maliković. Prijevod teksta uradila je Jelena Stanovnik.

“Svi mi živimo u sjeni bombi – raka – kancenogenih materijala – bolesti – nezaposlenosti – impotencije – straha od straha – crnaca – bijelaca – policije- rata –poreza – kazni za parkiranje – zaboravljanja što trebamo da kažemo – gubitka novca – zarađivanja previše novca – ćelavljenja – debljanja – poružnjivanja – misli da smo glupi – neduhoviti – sramežljivi – budalasti – brinemo previše o tome koji zvučnici – koji auto – biciklo – koji klavir – strah od pada – strah od beznačajnosti – strah od snage drugih – strah od toga da budemo izloženi – strah od slabosti – da nećemo doći na posao na vrijeme – da nećemo imati penziju – sigurnost – starost – umiranje – rat- povrede ili automobilske nesreće – strah od sljepoće – gluvoće – od toga da nećemo razumjeti vic – strah od jakih ljudi – strah od rizika – strah od bolesti – strah od selidbe – strah od prodaje – strah od kupovine – strah od plivanja – strah od pauka- ormara – noževa – lopova- strah od ljudi – zabava – gužvi – pametnih ljudi – strah od toga da kažemo što mislimo – strah od žena – strah od muškaraca – strah od policije – strah od napetosti – ovaj komad je posvećen onima koji se boje.”

Stiven Berkof

U Bitolju gostuje na svečanom zatvaranju XIV Internacionalnom festivalu monodrame 8. maja sa početkom u 21h. Narednog dana sa početkom u 20h Pozorište sa istom predstavom gostuje u Prilepu.

Specijalna projekcija dugometražnog dokumentarnog filma „Marina Abramović: Umjetnik je prisutan“ reditelja Metjua Ejkersa, prema želji slavne umjetnice, biće održana na Cetinju, u Kraljevskom pozorištu „Zetski dom“, u četvrtak 3. maja 2012. godine u 20 sati, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture.

Dio filma „Marina Abramović: Umjetnik je prisutan“ sniman je u Crnoj Gori 2010. godine, uz finansijsku podršku Ministarstva kulture. Film o životu svjetski poznate umjetnice govori, između ostalog, i o pripremama za veliku retrospektivu njenog rada u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku 2010. godine, tokom koje je kroz više od 600 sati programa rekonstruisala preko pedeset radova. Tim performansom predstavljen je njen četrdesetogodišnji rad kojim redefiniše umjetnost, koristeći tijelo kao sredstvo za ispitivanje psiho-fizičkih granica, kreirajući performanse koji šokiraju, izazivaju i pogađaju.

Snažna želja Marine Abramović da film prvo bude prikazan na Cetinju i njeno prisustvo u Crnoj Gori kroz projekat MACCOC, koji je predstavila na 54. Bijenalu u Veneciji prošle godine, a u budućnosti će kao međunarodni višenamjenski centar stvarati i prezentovati različite vrste djelatnosti – od kulturnih do ekonomskih – dokaz su snažnog doprinosa međunarodnoj afirmaciji i ukupnom razvoju Cetinja i Crne Gore.

Film „Marina Abramović: Umjetnik je prisutan“ prvi put je prikazan ove godine na Sandens festivalu u Sjedinjenim Američkim Državama, a nedavno je na Filmskom festivalu u Berlinu osvojio Nagradu publike za najbolji dokumentarni film.

Marinu Abramović globalna istorija umjetnosti prepoznaje kao jednog od osnivača i utemeljivača performansa – pravca koji je promijenio tok umjetnosti svojim formiranjem krajem 20. vijeka.

Program koji će izvesti ovaj ansambl sastoji se od kompozicija Anitonija Vivaldija (Koncert za flautu i gudače, op.10 “Tempesta di Mare”), Edvarda Griga (Sonata za violinu i klavir br. 1, F-dur, op.8), Antonjina Dvoržaka (Gudački kvartet, opus 96, F dur, “America”) i japanskog kompozitora Masaakija Hajakave (Četiri godišnja doba: Ljeto).

Internacionalni ansambl JOY OF MUSIC nastao je na inicijativu japanske violinistkinje Tomoko Sagava, koja živi i radi u Podgorici od 2010. Članovi ovog ansambla su profesionalni i amaterski muzičari iz raznih zemalja koji djeluju trenutno u Crnoj Gori. Ovaj ansambl je ostvario brojne programe širom Crne Gore među kojima se izdvajaju projekti koji su namijenjeni mladima i realizovani u saradnji sa KIC-om „Budo Tomović“: „Japanski animirani film i muzika“, „Promenada kroz muzičku istoriju“, „Karneval životinja“ kao i „Barokna noć“ u Perastu. Pored toga Joy of Music je učestvovao na festivalu kamerne muzike u Nikšiću, muzičkim scenama u Herceg Novom, Kotoru, Cetinju itd. Početkom godine Joy of Music ostvario je i dva koncerta u Japanu, u kulturnim centrima Mijađime i Asaga. Japanske kolege će se priduržiti navedenim koncertima na Cetinju i u Kotoru.

Internacionalni ansambl “Joy of Music” sviraće najavljeni program u sastavu:

violina: Tomoko Sagawa, Hiroyuki Yoshida, Ko Hayashi (Japan); viola: Nemanja Živanović (Srbija); violončelo: Vladimir Drobnjak (Crna Gora); flauta: Michael Schnurr (Njemačka); klavir: Aleksej Molčanov (Ukrajina, Crna Gora) i klavijature Maja  Popović (Crna Gora).

Adaptacija Jelena Milošević
Fotografije Nikola Jovićević

Uloge: Julija Milačić, Emir Ćatović, Aleksandar Gavranić

U saradnji sa Fakultetom dramskih umjetnosti sa Cetinja.

Direktor produkcije: Milena Radojević
Izvršni producent: Neven Staničić

Po motivima filma Mediteraneo, autorskog tandema : Enco Monteleone /tekst/, Gabriele Salvatores /režija/

Dramatizacija: Dunja Petrović
Režija : Erol Kadić
Asistent reditelja: Slavka Nelević
Kostimi: Ivanka Krstović
Rješenje scene i izbor muzike: Erol Kadić
Scenski pokret: Slavka Nelević
Dizajn svjetla: Radomir Stamenković

Uloge:
Vlastimir Đuza Stojiljković, Mladen Nelević, Boro Stjepanović, Nenad Ćirić, Tanja Bošković, Julija Milačić, Goran Slavić, Stevan Radusinović, Slaviša Grubiša i Emir Ćatović.

Riječ reditelja:
Mediterano, kao pozorišni komad nudi vrhunski slalom na koji slobodno pristajemo, ne očekujući da ćemo vrtoglavo dodirnuti smeh i plač, a kroz obične slike koje svojom jednostavnošću i razoružavajućim humorom brišu opasnost od pretencioznog i napornog.
Miris mediterana i energija mora, suptilna erotska atmosvera začinjena zdravim humorom ( bez cinizma ) lepota razvijanja prijateljstva i bliskosti u gotovo antičkom okruženju, ali u savremenim okolnostima,… pruža nam harmoničnu kompoziciju koja od prve do poslednje scene slavi život i čoveka – prelepog i nagog u svojim htenjima i svojoj suštini, i gospodara i roba u doživljaju svoje sudbine i života kojim je darovan…

Na jednom nivou, kroz niz poetičnih, komičnih i simboličnih scena, junaci se kroz situacije okrivaju i doživljavaju lične promene, a na drugom, gledalac biva lukavo uvučen u relaksirajuću meditransku atmosferu u kojoj lako i bez pritiska, naizgled samoinicijativno promišlja smisao života i postojanja, da bi na kraju, s osmehom na licu i sam doživeo katarzu.

Erol Kadić, jun 2008. godine u Beogradu

Režija: Dejan Projkovski
Scenografija: Vlado Goreski
Kostimografija: Blagoj Micevski
Muzika: Goran Trajkovski

Lica:
Petar Gorko
Gabriela Petruševska
Elena Moše
Viktorija Stepanovska
Nikola Projčevski
Sonja Mihajlova
Sonja Ošavkova
Julijana Stefanovska

Pjer Šoderlo De Laklo  (1741 – 1803) francuski romanopisac, sekretar vojvode Orleanskog, artiljerijski general u Napoleonovoj artiljeriji. Opasne veze otkriva njegovu literaturnu sigurnost i prefinjen talenat. U predvečerje revolucije, roman osuđuje lažni, sentimentalizam, banalnost, površnost i trivijalnost doživljavanja ljubavi. Iza intriga, manipulacije sakriven je specifičan cinizam, kao i koncizna i epistoralna forma.
Sa konciznom i bukvalno matematičkom formom kazivanja Laklo razvija besperkornu analizu postupaka, osjećaja situacije…
Od pisma do pisma kao specifičan literarni izraz Laklo otkriva jedan specifičan psihološki univerzum, sa kojim preskače granice na jednu uopštenost, na jedno vrijeme.
Danas, jednoglasne su ocjene pored kojih je ovaj roman ubrojen među najistaknutije francuske romane. Za Bodlera, Laklo i njegovo djelo su vrh najdubljeg moralizma . Laklo je temelj na Stendalov opus opus, a preko njega i na cjelokupnu francusku literaturu od 19. vijeka, pa do danas.
Kristofer Džejms Hempton  (1946) režiser i scenarista. 1988 dobija nagradu na Akademiju za najbolju adaptaciju za djelo „Opasne veze“ po kojoj je i snimljen kultni istoimeni film.

„Opasne veze“ prije svega su beskonačni niz za vemena koja teku jedna pored drugih, jedno u drugo… Vječnost ili vječni pokušaji da se slije muški i ženski princip u jedno ili da se prepliću jedno pored drugog u tu još uvjek neobjašnjenu alhemiju, na sreću, ljubav prelazi u strast, strast u bol, bol u prazninu, praznina u želju da se manipuliše, manipulacija u neprekidnu opsjednutost da se dobije ili pridobije naklonjenost a ne predanost. Vječno kruženje, slično na ono Danteovo, samo ne u opšti i „monumentalni“ pakao, već u unutrašnji, pojedinačni intimni koji je još strašniji, bolniji, beznadežniji. Gdje živi ljubav, koja je njena univerzalna apatrida, da li je otkrio, neko nekad? Je li je ugledao istinski? Svaki pokušaj, da se zakorači u taj beskrajan i „nevidljiv“ prostor, sa bijednim, zamagljenim korpusom što smo imali, ne samo što je opasno, već i najčešće potpuno pogubno. Laklo , bukvalno samo sa jednim dijelom, sa jednom ispoviješću, dostiže prag literaturnog trajanja zato što je jedan od rijetkih koji je krenuo na put, na put opasnih veza napolje od lažnog sentimentalizma, lažnog moralizma, plačljive neiskrenosti, bljutavog ponavljanja.
Ljubav nam ne zahvaljuje već nam otkriva mračnu stvarnost na naše samoljubljene, sujetno otuđene „duše“. To je kratak bljesak, proročanstvo, za današnjicu, koja je slična sveukupnoj epidemiji bezličnosti i krajnje praznine.
Pozorište danas, ovdje usamljeno i bukvalno skriveno, možda je jedini krik, jedini bunt koji još istražuje posljednje kapi vazduha istinske ljubavi, na protjeranu ljubav, na san za nedohvatljivu ljubav – naspram svega …“

Dejan Projkovski

Ni na nebu ni na zemlji

Režija: Miloš Radivojević
Scenario: Dušan Jelić, Ivan Panić
Muzika: Momčilo Bajagić-Bajaga
Trajanje: 100 minuta

Glumci:
Aleksandar Berček, Bojana Maljević, Branislav Zeremski, Bogdan Diklić, Branislav Lečić, Branka Pujić, Dejan Matić, Dragan Jovanović, Dragan Nikolić, Dragan Zarić, Goran Daničić, Josif Tatić, Maja Sabljić, Miodrag (Miki) Krstović, Momčilo Bajagić-Bajaga, Mugwza Antoine, Nenad Jezdić, Sandra Rodić, Sonja Savić, Svetozar Cvetković, Zoran Cvijanović, Zorica Atanasovska

Kratak sadržaj: Radnja se odvija u Beogradu, danas. Priča o trojici prijatelja, tridesetogodišnjaka, koji, svako na svoj način, u vremenu koje im ne nudi mnogo, pokušavaju da osmisle život i pronađu nešto što se zove budućnost. Nezaposleni arhitekta radi “na crno”, drugi se bavi švercom, a treći, magistar svjetske književnosti čeka mjesto asistenta i uzgred živi od kocke. Životna događanja potvrđuju njihovu moralnu i mentalnu osujećenost. Jedan će otići u Australiju, drugi će biti ubijen, a arhitekta će ostati prikovan za grad, kao i većina savremenika.

Producent: Monte Royal Pictures, Beograd, Smart EGG Pictures, London, RTV Beograd

Buđenje iz mrtvih

Film u kome postoji bolno velika doza istine i iskrenosti.

scenario: Miloš Radivojević
uloge: Svetozar Cvetković, Ljuba Tadić, Anita Mančić, Tihomir Stanić, Svetislav Goncić, Ana Franić, Đorđe Teodosić
producenti: Svetozar Cvetković, Kornelije Kovač, Zora Martinović, Nemanja Petrović, Miloš Radivojević, Radoslav Vladić, Dragoljub Vojnov
žanr: drama
trajanje: 134 min.

premijera: 2. mart 2005.

Može se reći da je svo znanje i dotadašnje iskustvo koje je stekao kroz rad na filmovima Miša Radivojević pretočio u remek-delo nazvano ”Buđenje iz mrtvih” koje je nastalo 2004. U njemu je sve savršeno: scenario, kamera, kadrovi, glumci, a tu je i verovatno najbolja fotografija snimljena u istoriji naše kinematografije.
Film Buđenje iz mrtvih govori o zlokobnom kanceru minulih godina koji još uvek izjeda ovo naše društvo, sukobu očeva i sinova koji se poput virusa prenosi kroz generacije, svemu onom bolnom i/ili bolesnom što bi mnogi radije gurnuli pod tepih…
U filmu imamo određenu strukturu koju su nosili neki raniji Mišini filmovi ali ona je ovog puta otišla u još veći ekstrem i Miša je tako snimio najhrabrije ostvarenje u svojoj karijeri, a uz to ovo je i u estetskom smislu najveći domet našeg provokativnog reditelja.
I pored ogromne surovosti i sirovosti koja dominira u ovoj teškoj drami, Miša je uspjeo da stvori visoko stilizovanu poetičnost, a to je ono što pored svega nabrojanog njega čini tako posebnim.

Glavni junak Miki (Svetozar Cvetković), razočarani kolumnista pod suspenzijom i docent, je čovjek koji želi da se obračuna sa svijetom koji smatra da je pogrešan. Taj svijet je dio njega jer ga čine njegovi najbliži i okolina ali nažalost do kraja shvatiće da je i njegov život greška i zbog toga će, umjesto da proba da ispravi lošu prošlost, poništiti sebe i samim tim i sve svoje stavove. Istina koju je uvek i na svakom mestu govorio nije uljepšala svijet ni njemu ni ostalima koji su živjeli i koji žive sa njim. Istina ga je ubila i uništila mu i poslednju trunku nade u bolje sutra. Miki će se sresti sa svojim društvom iz detinjstva i shvatiće da su i oni neostvarene ličnosti i da samo životare iako su zaslužili mnogo više ali su rođeni u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mestu. Dramatičan i genijalan dijalog između Mikija i njegovog oca (Ljuba Tadić) neposredno pred kobno ubistvo jedan je od najzanimljvijih u domaćoj kinematografiji. Veoma često poduži razgovori između samo dve osobe u filmovima znaju da budu monotoni, a kada je u pitanju rasprava, situacija možda može biti i drugačija ali u ovom slučaju Miša je uspjeo da stvori takvu dinamiku kakve nema ni u najdramatičnijim trilerima. Miki će ubiti oca nakon te veoma burne svađe do koje dolazi zbog toga jer su im različiti politički stavovi i uopšte stavovi o ljubavi i životu. Još šokantnija scena se dešava na samom kraju, gde Miki, dok zajedno sa svojim malim sinom drži revolver, puca sebi u glavu. Svet je postao mjesto opšteg samouništenja na kome ljudi nemaju cilj i na kome sloboda ne može da egzistira. To je ključna poruka ovog remek-djela. Miša publici baca u oči golu istinu koju oni znaju ali o kojoj još uvek nevoljno pričaju, pa ni ne mogu da se suoče na pravi način sa njom. Ako samo apatično stojimo u mjestu, znači da smo mrtvi. Miša govori o tome da trebamo da izađemo iz svojih grobova i progovorimo svojim jezikom bez ustezanja, pa makar to bilo i potpuno pogrešno jer uostalom svi griješimo. Iz oklopa ko izađe, možda će i preživjeti. Ako se ne pomjeramo, ne možemo ništa jer smo mentalno mrtvi. Miki je probao i nije uspjeo. Film ne govori o tome da nema nade, već da treba da se svi probudimo iz mrtvih i makar pokušamo da se trgnemo iz pasivnosti.

Radivojević je progovorio o lažno nametnutim podjelama koje su tako istaknute i tako važne na našim prostorima i on ih sa grubim sarkazmom ističe jer drugačije ni ne treba, a vjerovatno ni ne može kako bi se sva njihova bezumnost postavila na pravo mjesto. Neverovatno je da se ljudi ne mogu ujediniti ni poslije toliko ratova i haosa koji vladaju upravo zbog tolikih podjela. Taj problem ne postoji samo kod nas, već svuda u svijetu i Miša tako kroz jednu temu koja tišti ljude sa ovih prostora govori zapravo i o podjelama koje postoje oduvek na cijeloj planeti, te i o tome da tolike besmislene razlike među ljudima dovode do uništavanja i njih samih.

Pored političkih podjela, postoje i milion drugih podjela kojima se mali ljudi ograđuju i stvaraju klanove koji uništavaju tako sve što je istinski dobro. U XXI veku je uništena emocija, umetnost i sve ostalo što bi život trebalo da čini lepšim. Miša je kroz ovo delo iskreno objasnio da je to ozbiljan problem.

Dakle, ”Buđenje iz mrtvih” se obračunava sa svim negativnim stvarima koje su nastajale na ovim prostorima ali se obračunava i sa pogrešnim stavovima i opakim svijetom koji vlada od nastanka ove planete.

Slobodan Šnajder
ENCIKLOPEDIJA IZGUBLJENOG VREMENA