Margina tranzicije

“Hanibal podzemni” je kritika poremećenih vrijednosti. Tragikomična priča u kojoj je na jasan način prikazan materijalistički i hedonistički koncept svijeta, nasuprot duhovnim i ljudskim idealima: empatiji, ljepoti, ljubavi, dobroti…

Seriju tekstova iz rubrike Arhivska bilježnica danas nastavljamo prisjećanjem na predstavu “Hanibal podzemni” koja je, u režiji Dina Mustafića, premijerno izvedena 2005. godine.

Piše: Rajko Radulović, dramaturg Kraljevskog pozorišta “Zetski dom”

U Kraljevskom pozorištu “Zetski dom” na Cetinju, uoči Nove godine, 29. decembra 2005, premijerno je izvedena predstava “Hanibal podzemni”, po tekstu Hrista Bojčeva, u režiji Dina Mustafića. Uloge u ovoj predstavi ostvarili su: Varja Ðukic, Alban Ukaj, Dragan Jovičić, Gorana Marković i Dušan Kovačević. Scenografiju je potpisao Dino Mustafić, dramaturgiju Božo Koprivica, muziku Aleksandar Radunović – Popaj, kostimografiju Irena Lagator, scenski pokret Nada Vukčević, a prevod djela Blažo Nikolić.

Premijeri je prisustvovao autor teksta, bugarski pisac Hristo Bojčev. Ne skrivajući oduševljenje nakon odigrane premijere, Bojčev je govorio o reditelju i glumcima, te naglasio da je do tada odgledao 20 postavljanja “Hanibala podzemnog”, ali da je premijera u Kraljevskom pozorištu “Zetski dom” bila ubjedljivo najbolja i najuspješnija u svakom smislu.

“Mustafić je striktan i perfekcionista u postavljanju predstave, a glumci su bili vjerni tekstu, zbog čega sam bio izuzetno zadovoljan i zahvalan. Reditelji su ovu predstavu ranije radili kao čistu komediju, dok je Mustafić primijenio drugi pristup. Na moment je sve to vrlo tužno i mislim da je, nakon tolikog broja postavljanja, ovo u stvari prvo koje ja osjećam kao dosljedno izvedeno. U prvom dijelu se smijete, a drugi vas tjera na suze. U Grčkoj, u kojoj vlada mediteranski teatar, oni su tekst radili kao totalnu komediju i bilo je neuspješno”, rekao je tom prilikom Bojčev.

Oštricom satire (tragikomedije), Hristo Bojčev je na prefinjen i lucidan način dotakao veliki broj sfera savremenog života, pritom ne odstupajući od “aksioma” da univerzalne vrijednosti i humana pitanja čovjeka nijesu usko vezana za geografska područja i toponime.

“Hanibal podzemni” je kritika poremećenih vrijednosti. Tragikomična priča u kojoj je na jasan način prikazan materijalistički i hedonistički koncept svijeta, nasuprot duhovnim i ljudskim idealima: empatiji, ljepoti, ljubavi, dobroti… Slika moralnog pada, ekonomskog propadanja čovjeka koji je “umjetnik u gladovanju” i njegovog nastojanja da živi dostojanstveni život, istovremeno sa iluzijom da takav život možda i postoji.

“Nivelirajući komično i tragično, napravili smo jednu savremenu bajku o istorijskoj repeticiji i društvenim okolnostima gdje se može prepoznati što se događa sa pojednicem kada se prepusti onim porivima i nagonima koji oduzimaju ljudsko dostojanstvo i integritet”, naglasio je reditelj Mustafić nakon premijere.

Kako je istakao reditelj Mustafić tom prilikom, glumačka podjela u “Hanibalu podzemnom” je svakako bila pažljivo promišljana i probrana – dobitna kombinacija mladosti i iskustva.

“Posebno iskustvo za mene je predstavljala saradnja sa Varjom Đukić, za koju mogu reći samo da sam s pravom o njoj i ranije imao visoko mišljenje. Sa Draganom Jovičićem sam radio više puta, kao i sa Albanom Ukajem. Dušan Kovačević i Gorana Marković, pravo otkrovenje. Sa svima njima sam uspio da na pravi način ostvarim rediteljsko-glumačku komunikaciju, na obostrano zadovoljstvo. Sredine iz kojih smo došli, senzibilitet koji nas je povezao, jednostavno je za rezultat morao dati dobru predstavu”, kazao je Mustafić.

Varja Đukić je na 11. Hercegnovskom pozorišnom festivalu dobila prestižnu plaketu “Miloš Šami” za najbolju ulogu ostvarenu kroz lik Kleopatre u “Hanibalu podzemnom”. O težini ostvarene uloge (nagrade) Varje Đukić govori i činjenica da su plaketu za najbolje uloge dobijali Ljuba Tadić, Seka Sablić, Predrag Ejdus, Petar Kralj…

“Slike (scene) ovog savremenog komada mogu se igrati kao farsične, groteskne, komične, burleskne, ali i kao basna za odraslu djecu, negativna bajka. Bojčev tretira Balkan kao proširenje na aorti… Interesantno je kako glad, pohlepa i periodično cirkulisanje paganskih i hrišćanskih taloga, u predstavi pretvaraju karaktere, umjetnike, u gladne životinje…”, rekla je Varja Đukić povodom predstave.

“Hanibal podzemni” je nadrealna priča o paralelnoj egzistenciji na više ravni: vremenskoj, istorijskoj, duhovnoj, religijskoj. Ili, možda je bolje formulisati pitanje: na koji to način koegzistira savremena civilizacija i Rimska imperija koja se nalazi u našem “podzemlju”, u samom tekstu…? Kontakt ili tačka u kojoj se spajaju ova dva svijeta ostvaruje se preko Hanibala, koji iz podzemnih banaka imperije iz noći u noć donosi novac siromašnim umjetnicima. Do kojih krajnosti ih dovodi ova situacija!?

Kultura banalnosti i kiča, posjedovanje i lažni spoljašnji sjaj nameću se kao vrijednosti i prioriteti. Hristo Bojčev je na sebi svojstven, možemo reći, bizaran način spajao krajnosti: od patetičnog do nepriličnog, od melanholičnog do grotesknog, od uzdržanog do britkog, od jednostavnog do ekstravagantnog, od ljudskog do animalnog…

Uvodna scena u predstavi dosta govori sama za sebe: Vasko (Dragan Jovičić) učitelj pjevanja, bez zapošljenja, zaneseno diriguje viljuškom na kojoj je naboden komad hrane za pse. Viljuška će ostati da lebdi u vazduhu i kada on napusti scenu. Već tada se dalo naslutiti da će predstava prebaciti “rampu” i da će se ono što se odigravalo na sceni reflektovati na ljude sa druge strane.

Svi karakteri u komadu su bez ideološkog predznaka i diskursa i postepeno će prolaziti kroz ekstremna stanja, od nemaštine do poklonjenog bogatstva, što će se naravno odraziti i na njihova unutrašnja stanja. Traume moralno-prostorne dezorjentacije su “nus” pojave uzrokovane novonastalom situacijom. U svojevrsnom ludilu pokušaće kroz rupu da uđu u “podzemlje”, istovremeno gubeći osjećaj što je gore, a što dolje. “Podzemlje”, odakle pristiže novac, ne želi ih prihvatiti. Sve će ostati u stanju beketovskog apokaliptičnog čekanja.

“Hanibal podzemni” je predstava koju je publika “osjećala stomakom”.

Tadašnji direktor Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” Ljubomir Đurković je izjavio:

“Nakon tri godine od kada je Kraljevsko pozorište “Zetski dom” ponovo krenulo sa radom, možemo reći da naše pozorište nije nepoznanica, mi ne moramo upoznavati javnost da na Cetinju postoji pozorište, već javnost zna da smo mi teatarska činjenica”.

(foto: Arhiva “Zetskog doma”)