Krug tjeskobe i praznine

Beketovski svijet u kojem žive likovi „Kraja igre“ ispunjen je agonijom, plačem, farsom…

Seriju tekstova iz rubrike Arhivska bilježnica danas nastavljamo prisjećanjem na predstavu „Kraj igre“ koja je, u režiji Ljubomira Đurkovića, premijerno izvedena 2004. godine.

Piše: Rajko Radulović, dramaturg Kraljevskog pozorišta “Zetski dom”

Semjuel Beket je sažeo svoju dramu „Kraj igre“ u jednoj rečenici: „Prilično je teška i eliptična, najviše se oslanja na sposobnost teksta da razdere, neljudskije od Godoa“.

Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ je 27. februara 2004. godine premijerno izvelo predstavu „Kraj igre“ u režiji Ljubomira Đurkovića.

Uloge su tumačili: Petar Božović, Ivan Bezmarević, Nada Vukčević i Želimir Šošo. Dizajn predstave (scenografija) potpisao je Milija Pavićević, autor muzike bio je Aleksandar Radunović – Popaj, dok je za prevod teksta sa engleskog jezika bio zadužen Aleksandar Bečanović.

Beket je u „Kraju igre“ doveo apsurd na još viši, dodatni nivo, naglašavajući žešće svoj nihilizam. Priča o pasivnosti, besmislu i apsurdu čovjekovog života. Glavni likovi (karakteri) provode vrijeme u skloništu, zaglavljeni u nekoj vrsti „međuprostora“, neprestanom limbu svojih života. „Dok napolju vlada opšte mrtvilo i ništa se ne događa, oni osjećaju neizbježnost svog kraja. Iako ne znaju šta ih očekuje, oni znaju da je igra završena“. Ham i Klov nijesu u stanju da stave tačku na svoj svijet, iako uporno ponavljaju istu repliku: „Gotovo je!“. Osuđeni na vječiti konflikt i repeticiju postupaka, istovremeno ponižavaju jedan drugog, sukobljavajući se sa strahovima i iluzijama mogućih promjena.

• Kod Beketa postoji genijalana jednostavnost, „Kraj igre“ je komad ni iz čega, ali koji apsolutno određuje koordinate života i smrti. Sudbina, Bog, život…, to su pojmovi u kojima genij kao što je Beket, može da se beskrajno igra, govorio je glumac Petar Božović.

Tjeskoba je centralno stanje ili osjećanje koje je reditelj Ljubomir Đurković „raščlanjivao“ i na koje se u svom postupku – razradi komada usmjerio.

Sve se odigrava u jednom krugu tjeskobe i praznine.

Efektno rješenje svijetla u predstavi (stilizovani krug na sceni), kao metafora, ali i kao fizički označenog prostora na sceni u kojem su zarobljeni Ham i Klov, je usud kruga kao omče na vratu, prokletstvo do izlaska iz kruga, do kraja igre, do same smrti koja jedino može da ih oslobodi. Klov (Ivan Bezmarević) većinu vremena hoda kružeći velikim grotesknim koracima oko Hama, tražeći, kombinacijom komičnog i rezigniranog, način kako da napušti skučeni prostor u kojem se nalaze. Ivan Bezmarević je osjetio suštinu komada i to se odrazilo i na njegovu igru. Ham (Petar Božović) izvanredno koristi „ograničene“ mogućnosti interpretacije (nepokretnost, sljepilo u tekstu) kako bi ostvario dvostrukost lika koji na ironičan način pokazuje da možda svijet i nije onakav kakav nam se čini. Čekanje vlastitog kraja koji će možda doći je ne samo smisao, već i jedini oblik njihovog postojanja. Prava, velika glumačka bravura Petra Božovića.

Nada Vukčević i Želimir Šošo (Nel, Neg) kao svojevrstan prikaz savjesti glavnih likova, ili njihove prošlosti, uspjeli su da se na jedan neposredan i nenametljiv način poigraju sa svojim ulogama, uklopivši se u atmosferu beznađa i izgubljenosti.

Muzika u predstavi je pratila svaki pokret i riječ, apsolutno u funkciji atmosfere, na momente je izazivala jak dominantan doživljaj, aktivan dio igre, skoro kao još jedan lik na sceni.

Upravo ovakva rješenja (gluma, svijetlo, ton) su zaokružila cjelinu predstave i u potpunosti su održavale pažnju gledalaca, stvarale jasnu emociju, provodeći ih kroz slojevitost komada i raznovrsnost same igre. “Izvučen” je i ogoljen mrak kao unutrašnje stanje, odraz aktuelnog trenutka i života koje živimo.

“Njegove riječi u „Kraju igre“ podsjećaju na sve krajnje situacije koje nas okružuju, on oslikava čovjeka koji u trenutku smrti posmatra vezu između duhovne i fizičke strane svog bića, mi ne igramo ovo što piše u komadu, mi igramo žive ljude“, istakao je Petar Božović.

Beketovski svijet u kojem žive likovi „Kraja igre“ ispunjen je agonijom, plačem, farsom…

Ishodište tragedije u komičnom, i to je Beket.

(foto: arhiva Zetskog doma / Duško Miljanić, Vojo Radonjić)