Poetika vremena ili sukob dva svijeta

Predstava „Višnjik“ Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“oduševljavala je mnogobrojnu publiku širom regiona glumačkim interpretacijama, rediteljskim rješenjima i čitanjem teksta koje je istovremeno bilo provokativno i uzbuđujuće.

Seriju tekstova iz rubrike Arhivska bilježnica danas nastavljamo prisjećanjem na predstavu „Višnjik“ koja je, u režiji Ivice Kunčevića, premijerno izvedena 2005. godine.

Piše: Rajko Radulović, dramaturg Kraljevskog pozorišta “Zetski dom”

 „Višnjik“ je posljednja drama koju je napisao Anton Pavlovič Čehov. Kako je sam Čehov izjavio, napisana je kao komedija, ali je već 1904. godine na moskovskoj praizvedbi bilo jasno da „Višnjik“ u tekstu skriva i duboke tragične sudbine svojih likova. Antagonizam ideala i kapitala, samozavaravanja i surove realnosti, sjećanja i zaborava, „Višnjik“ predstavljaju kao jednu od najuzbudljivijih i najznačajnijih drama 20. vijeka.

„Višnjik“, u režiji Ivice Kunčevića, premijerno je izveden 31. januara 2005. godine. Tadašnji direktor Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“Ljubomir Đurković izjavio je:

„Ovo je jedan od najambicioznijih projekata Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“. To potvrđuju imena uključena u ovaj umjetnički poduhvat, počev od Ivice Kunčevića, jednog od najpoznatijih hrvatskih reditelja – direktora drame Dubrovačkih ljetnjih igara, preko glumačke ekipe: Varje Đukić, Branimira Popovića, Dragana Jovičića, Draga Malovića, Nade Vukčević, Dejana Ivanića, Dejana Đonovića, Gorane Marković, Jelene Nenezić, Stevana Radusinovića, Predraga Borilovića, Gordane Pajović (alternacija Bojana Knežević). Scenograf Ivica Prlender, kostimograf Danica Dedijer, šminka Nijaz Memiš, muzika Aleksandar Radunović – Popaj, spisak ću zaključiti sa prevodom Milorada Luketića.“

Dane koji su prethodili premijeri, kao i samo premijerno veče, pratio je „čehovljevski“ ambijent ili, bolje rečeno, takvi klimatski uslovi. Cetinje je tih dana bilo pod izuzetno velikim snijegom koji je na pojedinim mjestima dostizao visinu i do četiri metra. Snijeg je bio „scenografija“ koja je „igrala“ i prije početka same premijere. Publika je te večeri na Cetinju vidjela predstavu koja je u rediteljskom postupku postavljena u klasičnom registru, i upravo takvim pristupom se uvjerila da savremeno pozorište počiva na visokoj litaraturi, vrhunskoj dramskoj književnosti i temama kojima se na osoben način bavio Čehov. Nije bilo radikalnih rezova u smislu rediteljske estetike, već na jedan suptilan, delikatan način sklopljena je predstava koja je otvorila prostor glumcima, koji su u „Višnjiku“ ostvarili istinske bravure.

„Nikada ne dijelim režiju od glume. Oni su cjelina, ali sa različitim vizurama. Meni je glumac na prvom mjestu i želim da mu ostavim pravi prostor da se izrazi. Ne kažem da u struji „rediteljskih“ predstava nije bilo zanimljivih stvari. Moj habitus je drugačiji…“, kazao je Ivica Kunčević povodom rada na predstavi.

Glumci su djelovali na sceni kao cjelina. Tri generacije njih, uvezani u „čvrst lanac“ istinskog pozorišnog ugođaja.

Varja Đukić je lik Ranjevske prezentovala bojeći različitim valerima karakter koji je razapet između konačnosti i pokušaja da se spasi makar dio pređašnjeg života. To teško unutrašnje stanje očitavalo se i kroz poluosmijeh (između ostalog), pokazujući na spoljnjem planu kako nada još uvijek postoji. Efektno i nadahnuto – još jedna od velikih uloga Varje Đukić ostvarena na studiozan, duhovno dinamičan, ekspresivan način.

Nagrada za najbolju žensku ulogu „Ardalion“, na 10. Jugoslovenskom festivalu u Užicu, za ulogu Ranjevske, svjedoči o kvalitetu ostvarene glumačke kreacije.

„…Takva savršena partitura traži dostojnu interpretaciju ili je teško slušati. Svi koji smo okupljeni oko „Višnjika“ tražimo teatarsku impostaciju svakog izgovorenog sloga, znamo da takva genijalna djela ne možete da pretumbavate, skraćujete… Nijesam imala dilemu da nađem svoje mjesto u „Višnjiku“, već sam željela da ga maksimalno iskoristim…“

Branimir Popović, transformacijama iz scene u scenu, oblikovao je Lopahina kao ljubaznog simpatičnog, snishodljivog, da bi ga pretvarao i u proračunatog, hladnog i osvetoljubljivog spahiju, pripadnika nove klase koja ne preza ni pred čim. Takođe velika glumačka kreakcija, iza koje stoji potpuna posvećenost umijeću glume.

Sav očaj gubitka i nemoći u liku Gajeva, sugestivno je prezentovao sarajevski glumac Dragan Jovičić.

Kroz lik Firsa, Drago Malović, tada osamdeset trogodišnji doajen crnogorskog glumišta, prikazao je na nenametljiv, a istovremeno izuzetno snažan način, trajanje i nestajanje jednog vremena. Njegova igra je izazivala uzdahe, pa i suze kod gledalaca.

Mladi glumci su bili u potpunom saglasju sa starijim kolegama. Svako pojedinačno „parče“ (uloga), bilo je glumačkim umijećem uklopljeno. „Čehovljevsko mali junaci“ znaju istinu, jasni su, publika je to svakako prepoznala.

Kontekst nostalgije i melanholije „vremena koje nije prošlo, a novo još nije došlo“, te 2005. godine na Cetinju i te kako se moglo osjetiti kroz „Višnjik“.

„Ne treba puno da shvatite da je Cetinje mjesto sjećanja, istorije, davnog vremena koje zrači. Ono je taj stari svijet. Zato sam rekao, Cetinje osjećam kao „Višnjik“…“ – Ivica Kunčević.

Predstava je složena kao niz malih sukoba, intimnih ratova koji se mogu osjetiti u vazduhu, dramskim pauzama između izgovorenih replika, zvukovima koje proizvode kristalne čaše… Scene se tačnom dinamikom i ritmom smjenjuju, tako da je publika mogla osjetiti „čehovljevsku prefinjenost“ na pravi način.

Scenografija Ivice Prlendera je kroz minimalistički, a značenjski jasan vizuelni okvir, dočarala istrošenost, kao i dolazak novih vremena. Veliki ormar koji je pamtio i bolje dane u kući prepunoj života, u pojedinim scenama se pretvarao u kapiju koja je gledala u krajolik dvorišta sa stablima višanja, vrata balske dvorane kroz koje su prolazili probrani gosti, da bi se na samom kraju konačno zatvorio označavajući kraj jednog vremena, jedne epohe.

Predstava „Višnjik“ Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ je oduševljavala mnogobrojnu publiku širom regiona glumačkim interpretacijama, rediteljskim rješenjima i čitanjem teksta koje je istovremeno bilo provokativno i uzbuđujuće. „Višnjik“ koji je tada nastao na Cetinju je primjer još jedne velike predstave koje se s poštovanjem treba prisjetiti.

Naše aktivnosti mogu se pratiti i na društvenim mrežama Facebook, Instagram i Twitter, kao i putem Viber kanala.

(foto: arhiva “Zetskog doma”)