Bez druge šanse

Iako je maratonska dužina „Opere za tri groša“ u Zetskom domu neke možda i zaplašila, bilo je i onih koji su to shvatili kao izraz antikonformizma i kao dobar znak: ako se neko već osmjeli da tako „teroriše“ na kratke i površne stimulanse sviknutu publiku – onda za to mora postojati valjan i ambiciozan umjetnički razlog

Piše: Nataša NELEVIĆ

Ponesite užinu! – ovako su, lokalno-aforistički, oni koji su bili upućeniji u pojedinosti postavkeBreht-Vajlove „Opere za tri groša“ u Zetskom domu „zastrašivali“ publiku koja se spremala za premijeru 16. juna. I, zaista, za gotovo pet sati – koliko je trajalo premijerno izvođenje ove predstave u režiji slovenačkog reditelja Tonija Janežiča i u koprodukciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada – imalo se kad ogladnjeti. Iako su, doduše, u drugom, središnjem dijelu predstave gledaoci posluženi zakuskom – pečenom jagnjetinom, mnogi su ipak ostali gladni: pošto su bili tu gdje su bili (u prostoru prenesenih značenja), i pošto, dakle, nisu mogli biti sigurni da li je to nekakva simbolička gozba i je li to što im se nudi „obična jagnjetina“ ili nekakav znak, možda tijela Agnus Dei-a (ispred pozorišne zgrade ostalo je jedno jagnje na ražnju i jedna živa ovca) – publika je imala razumljivu bojazan oko toga kakvo će značenje upisati u cjelinu značenja ovog performansa ako pojedu ovu jagnjetinu kao da je „prava“.

Iako je maratonska dužina „Opere za tri groša“ neke možda i zaplašila, bilo je i onih koji su to shvatili kao izraz antikonformizma i kao dobar znak: ako se neko već osmjeli da tako „teroriše“ na kratke i površne stimulanse sviknutu publiku – onda za to mora postojalti valjan i ambiciozan umjetnički razlog. Uostalom, to bi bilo sasvim na tragu Bertolda Brehta koji se nije ustezao od „epistemološke torture“ kako bi publiku prisilio da se trgne iz etičke i ideološke utrnulosti, da sagleda svu tugu i užas društvenog poretka i, naravno – da se pobuni. I zaista se i čini da ono štoJanežič pokušava da postigne forsiranjem publike – kako dužinom predstave, tako i drugim nekonvencionalnim ili antikonvencionalnim pozorišnim sredstvima – u osnovi korespondira sa pozorišnim ciljevima o kojima je teoretizirao i koje je praktikovao Bertold Breht, to jest da je i njemu konačno stalo do epistemoloških učinaka, do ideološkog buđenja i oljuđivanja publike.

Prije nego što – konsultujući sopstveni doživljaj te večeri – odmjerimo učinak tih napora, valjalo bi podsjetiti da ima onih koji tvrde da brehtovskom pozorištu danas nikakva reanimacija ne može pomoći, što bi otprilike značilo da je ovo što je namjerio reditelj „Opere“ poduhvat na granici nemogućeg. Nije, naravno, sporna tematska, ideološka aktualnost Brehtovih poučnih komada, pa ni „Opere za tri groša“. Ko može sumnjati da su pitanja komodifikacije svih sadržaja ljudskosti i međuljudskih odnosa, sprege kapitala i kriminala, bezdušnosti „poslovnog“ regulisanja odnosa među ljudima, kapitalističkog otuđenja ljudskog rada i pretvaranja čovjeka u robu, kao i sve drugo o čemu je riječ u „Operi za tri groša“ – danas aktuelna, ili čak još aktuelnija nego krajem tridesetih godina prošlog vijeka, kad je ovaj komad nastao. Da, bliska nam je ideologija ovih gangstera, prosjačkih poslodavaca, prostitutki i podvodača, junaka ove vratolomne, brehtovski ogoljene, očuđene priče: to je naš gestus, ideologija naše svakodnevice, koju ogovaramo svaki dan. Ali, jedno je znati to, a sasvim je druga stvar nagovoriti publiku na vjerovanje da svijet ima drugu šansu. O tome i govore oni koji sumnjaju da jeBreht još uvijek naš savremenik – da savremena, ideološki krajnje obeshrabrena publika sve čuvene Brehtove tehnike, smišljene da osnaže to vjerovanje, može percipirati jedino kao politički naivna i anahrona pomagala.

Janežič se oslanja na te tehnike i uvodi svoje interevencije kako bi pojačao njihovo epistemološko dejstvo. Izmješta publiku, koristeći različite izvanpozorišne i pozorišne prostore kao prostor igre. Prvo nas smješta ispred (ili uz sporedni ulaz) Zetskog doma u koji ćemo kasnije, na kraju prvog dijela, ući kroz nasilno napravljen otvor na zidu pozorišne zgrade. Zatim nas, u dugom dijelu, uvodi u unutrašnjost pozorišne zgrade, koja je za ovu priliku preuređena u neku vrstu kabarea – kafea, gdje ćemo dobiti već spomenuto posluženje, i gdje ćemo podosta vremena provesti uživajući u odličnim izvođenjima songova, cupkajući nogama, uživljavajući se u dekadentnu, ali zavodljivu atmosferu predratne Evrope, sve dok nas iz tog stanja blaženstva i ideološke neznavenosti ne istrgne zvuk kataklizme, glumci obučeni u nacističke uniforme i prizori masakra na video zidovima. Na posljednoj stanici, u „pravoj“ pozorišnoj sali Zetskog doma, u konvencionalnom pozorišnom ambijentu, takođe ćemo biti provocirani, ovoga puta još direktnije – fotografijama krezubih ljudi sa dna socijalne ljestvice na video bimu i direktnim moralističkim intervencijama samog reditelja koji nas poziva na saosjećajnost prema siromašnima i na etičku i ideološku budnost.Sve ovo, ipak, nije djelovalo. Ono što je očito planirano da se dogodi nije se dogodilo. Sve ove intervencije, uključujući i one koje su se ticale autoreferencijalnosti, mišljenja o pozorištu, djelovale su nam ili suviše eksplicitne, ilustrativne i naivne, ili možda interesantne, ali suviše intelektualno napregnute i pretenciozne. Dogodilo se, međutim, da smo povremeno istinski uživali u glumačkim minijaturama, u slikama „živog života“ naročito zahvaljujući glumiciJasni Đuričić (Silija Pičam) i Borisu Isakoviću (Pičam), ali i Srđanu Grahovcu(Mekit), Karmen Bardak (Poli), Milošu Pejoviću (Braun), Katarini Krek (Suki Todri), Geno Lener (Dženi), u odličnim izvođenjima songova, naročito Geno Lener, u glasu Olivere Tičević (Lusi), i na kraju – u onoj jedinstvenoj magijiBrehtovog aforističkog jezika, zbog kojeg ga neki smatraju najvećim pjesnikom među dramskim piscima: ako i nema drugu šansu, ljudski svijet ima svoju lijepotu u kojoj se može uživati, i – mi smo zaista i uživali. Brehtu i svim njegovim poklonicima se, naravno, nikako ne bi dopalo to razdvajanje estetike od politike. Ne dopada se ni nama. Ali, šta da se radi kad sve drugo naprosto nije djelovalo.

Portal analitika, 20.06.2014.