“Nikada ne pristajte na kompromise i nikada ne odustajte. Naročito kada stvari izgledaju nemoguće. Vježbajte, brusite sopstvene talente. Čitajte sve što vam dođe pod ruku. Budite strastveni čime god da se bavite. Naročito u pozorištu. Ne propuštajte ništa, pa ni dobru svađu” poručila je za naš online program Ksenija Horvat, dramaturškinja

Profesorica drame dr. Ksenija Horvat je još 90tih napustila Zagreb i preko Dablina stigla u Edinburg. Upoznale smo se na Queen Margaret univerzitetu na kojem predaje dramu i pozorište. Nadaleko poznata po svojim predavanjima profesorica Horvat je ime za koje se zna u ovom gradu. Kako mi je sama rekla, dobila je nadimak „Duh“ jer su za nju svi čuli, a malo je ko zna. Zajednički jezik i nekad ista zemlja su bili dovoljni da se odmah zagrlimo. Pričale smo o raznim stvarima. Prenosim dio razgovora.

Na slici: Blue Rebel Brigade XRebellion

N: Da bih Vas što jednostavnije predstavila crnogorskoj publici, krenula bih od Vaših posljednjih aktivnosti u Zagrebu 90tih. Vi ste jedan od osnivača ITI Centra Hrvatska

K: To je bilo mnogo davno, u prethodnom životu. Bila sam potpisnik i osnivač ITi Centra Zagreb međutim nakon odlaska za Irsku, kasnije Škotsku taj angažman je neminovno oslabio. Sve je počelo kao jak izdavački centar koji je okupljao pisce i prevodioce. Međutim, nakon nekog vremena taj zajednički rad je gubio na jačini. Nije rijetkost da se to desi organizacijama koje napreduju prebrzo. Osnovane obično kao suprotnost establišmentu, lako postanu dio njega. Smatram da se u radu mora gledati naprijed, ali i koračati sa obijema nogama na zemlji. Ne smije se pomjeriti fokus sa čovjeka. Čovjek je taj koji je važan. Običan čovjek. Iskreno, u to vijeme sam najviše bila zainteresovana za rad Borisava Vujčića i njegovu namjeru da protrese pozorišni establishment magazinom Kazalište. Nedojstaje mi Borova vizija dijaloga između pozorišta i politike.

N: U našem razgovoru konstatovali smo da se obrazovni sistem u UK prilično razlikuje od sistema u zemljama ex-YU. Gdje vidite najveću razliku?

K: Prilično davno sam otišla iz Hrvatske da bih bila dovoljno pozvana da dajem mišljenje, ipak uvijek sam iznenađena tom čudnom podjelom između teorije i prakse koja vlada u našem visokom obrazovanju. Na primjer, kada sam ja studirala u Zagrebu, imala sam mogućnost da biram između svjetske književnosti I nekog stranog jezika na jednom fakultetu ili dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti. Problem je u tome što ja nisam htjela da biram. Po mom mišljenju biti pisac, glumac ili reditelj ne isključuje studije književnosti, filozofije ili sociologije. Duboko vjerujem da kao specijalista u svojoj oblasti sam dužna da razumijem svijet oko sebe, ali i da imam širi vokabular.

Na slici: QMU

Kada sam došla na doktorske studije u Edinburg, tadašnji odsjek Pozorište i gluma (tako se zvao) je bio novitet, međutim vrlo brzo su se razvili programi mješovitih dramskih katedri. Ta mješovitost je vrlo važna jer obučava mlade ljude iz više oblasti paralelno, te tako ih čini spremnim da u budućnosti preuzmu različite uloge. Na našem odsjeku nemamo glumu. Mi učimo pozorište kroz pisanje, režiju, tehničke vještine (scenografija), produkciju i menadžment u kulturi. Tokom studija studenti prolaze kroz sve programe, preuzimajući različite uloge ali i učeći dizajn svjetla i izradu scenografije.

N: Dugo predajete na QMU. Upoznajte nas malo sa Vašim radom sa studentima.

K: Trenutno predajem tri modula:

Teorijski – istorija teatra koja se kreće od antike: Egipta, starih Grka i Rimljana, preko srednjovjekovne evropske, kineske i japanske tradicije pa do evropske renesanse. Na sljedećoj godini nastavljam sa ranim romantizmom, evropskom avangardom, vajmarskom republikom sve do 60tih godina XX vijeka. Sve tri godine se trudim da balansiram između teorije i prakse, kako bi studenti bolje shvatili kako se i na koji način teatar mijenjao kroz vrijeme. Na posljednjoj godini se bavimo savremenim škotskim teatrom, fokusirajući se na teatrološka i sociopolitička pitanja; oslanjajući se na istorijski okvir a ispitujući feminizam u pozorištu, kao i postkolonijalizam, ili queer teorije.

Praktičan rad – na trećoj i četvrtoj godini studenti mogu da biraju da pišu radio drame. Ovaj dio učenja se smatra dodatnim u odnosu na teorijski dio prethodnih godina i služi da se ovlada takozvanim setom alata potrebnih za razvijanje dramskog teksta. S obzirom da se neće svi studenti odlučiti za dramaturgiju, tačnije vrlo mali broj hoće, ipak svi prolaze kroz seriju praktičnog rada I vježbi potrebnih za ovladavanje znanjem iz ove oblasti.

Istraživački rad – na trećoj godini nekoliko profesora i ja učimo studente kako da ovladaju metodologijom potrebnom za izradu diplomskog rada.

Pored istorije, teorije i prakse, istraživački rad predstavlja četvrti element koji čini ovaj odsjek.

Na slici: XREbellion

N: Kažu da među vašim studentima ima mnogo uspješnih profesionalaca. Čemu ih još učite?

K: Da se bore sa svojim problemima i da sarađuju. Govorimo im uporno da ne očekuju uspjeh preko noći kao i da ih čekaju godine ozbiljnog rada. Međutim ako izdrže, ako vjeruju u sebe i međusobno se podržavaju, mogu da ostvare mnogo više od očekivanog.

N: Primjećujem da teatari ovdje uglavnom forsiraju komercijalne predstave. To se prilično razlikuje od našeg teatra back home. Kako vi to objašnjavate?

K: Naši svršeni student se obično dijele na dvije grupe: grupu koju čine menadžeri festivala, producenti u velikim teatarskim kompanijama, TV reditelji i one druge, avangadne. Ipak, u pravu ste, glavna pozorišta rijetno izlaze iz zone komfora, što se donekle može objasniti načinom na koji se pozorišta finansiraju u Škotskoj. Naime od njih se očekuje da sami razviju modele samoodržavanja, što ih neminovno vodi u komercijalu. Takođe je tačno da pozorišta u bivšoj Jugoslaviji više djeluju u okviru socijalnog i političkog diskursa, ali tu treba uzeti u obzir da škotski i uopšte britanski teatar nije imao izazove, u smislu da nije prolazio kroz slične konflikte i procese samopreispitivanja. Možda će se stvari sada promijeniti. Počele su krize u britanskom društvu. Nedavni protesti u organizaciji XRebellion-a I Indy-a su primjeri novog performansa ili spektakla. Možda u ovom trenutku u istoriji, je to što ovoj zemlji treba: nova generacija protestnog teatra. Vidjećemo.

N: Jeste li upoznati sa umjetničkom scenom u Crnoj Gori. Šta o njoj mislite?

K: Ne poznajem je dobro, ali znam da za rad u pozorištu danas treba imati hrabrosti. Želim da pomenem da to što radi Vaše pozorište ima veliki značaj za kulturni identitet Crne Gore i za podizanje rejtinga crnogorskih umjetnika na međunarodnom nivou. Danas nije lako preživjeti, potrebna je adaptilnost, kreativnost ali i doza preduzetničkog znanja kako bi se stvorile bolje šanse za generacije koje dolaze. Želim vam sve najbolje.

N: Koja bi bila Vaša poruka mladim umjetnicima?

K: Nikada ne pristajte na kompromise i nikada ne odustajte. Naročito kada stvari izgledaju nemoguće. Vježbajte, brusite sopstvene talente. Čitajte sve što vam dođe pod ruku. Budite strastveni čime god da se bavite. Naročito u pozorištu. Ne propuštajte ništa, pa ni dobru svađu.

Priredila i prevela: Nataša Kraljević.