„NOSTALGIJA JE U UMJETNOSTI JEVTINA VALUTA“
O početnim impulsima koji su pokrenuli stvaranje predstave, nostalgiji i sagledavanju nove perspektive poznatog sadražaja, sa rediteljem predstave „Đekna“ razgovarao Mihailo Đurić.
Pre početka procesa, koji je to bio momenat kada ste osetili da motivi ove serije mogu da se rastave i istraže na pozorišnoj sceni?
Prvobitni impuls da pozorišno tretiramo ovu ТV seriju nije toliko imao veze sa njenim motivima, koliko sa osjećajem zaglavljenosti pozorišnog sistema u Crnoj Gori (ne mislim da je u Srbiji išta bolja situacija), te se javio kao duhoviti, donekle cinični komentar na to stanje. Tek naknadno, kroz promišljanje o Živku Nikoliću kao autoru i skoro amblematičnoj
žrtvi istog tog društvenog stanja, slojevi cinizma krenuli su da se ljušte, a formulisala su se pitanja o Đekni danas: šta nam zaista znači, ili: šta iz nje o sebi i dalje možemo da saznajemo.
U tom smislu, probe nismo započeli gotovom adaptacijom koja bi donijela neke od odgovora na ova pitanja, već smo krenuli od gledanja serije i još od ponekog intervjua sa Živkom Nikolićem, pa su motivi same pozorišne predstave krenuli da se razvijaju iz utisaka koje je taj materijal ostavio na nas, i prije su u vezi sa arhetipskim, nego sa direktnim motivima koje smo iščitali iz serije.
Budući da serija „Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo” ima kultni status, možemo reći da za mnoge ona ima nostalgičnu vrednost. Koji je vaš odnos prema toj nostalgiji?
U procesu smo se dosta mučili sa pitanjem kako ono što seriju čini kultnom prigrliti, a ne zapasti u imitaciju. Nostalgija je u umjetnosti jevtina valuta, i najčešće trguje sentimentalizmom. Nije nas zanimalo da u predstavi rekreiramo toliko poznate likove i situacije, i gledaocu dozvolimo da se u njima baškari. Tražili smo određene pukotine u sadržaju, ono što nije prikazano i oko čega možemo koncentrisati svoju maštu, ne bi li poznato rasvijetlili na potencijalno novi način.
Tako serija ostaje sastavni dio predstave, ali kao ono što Dejvid Foster Volas naziva eksformacija, tj. sadržaj koji je izostavljen ali je impliciran. Na kraju ako nostalgije i ima, to je zato što nismo uspjeli od svojeg sentamentalizma da pobjegnemo.
Koliko ste želeli da predstava bude provokacija, a koliko poziv publici da sama donese zaključak?
Umetnost gubi svoju oštricu ako se pretvori u puko propovedanje ili ideološki pamflet. Moja namera nije bila da publici držim moralne lekcije niti da upirem prstom u „krivce“, jer je kapitalizam sistem čiji smo svi mi deo, hteli to ili ne. Predstava jeste provokativna u smislu da otvara teme o kojima nerado govorimo – o sopstvenim kompromisima, iluziji slobode kroz kupovinu i lažnim identitetima koje gradimo. Ipak, ona pre svega funkcioniše kao poziv na buđenje. Želeo sam da gledalac, kada se upale
svetla, ne iznese gotov ideološki stav iz pozorišta, već nemir i potrebu da preispita vlastite pozicije u lancu ishrane modernog društva.
Koji vizuelni elementi serije su ostavili najjači utisak na Vas, a koji su bili najzahtevniji za postavku na pozorišnu scenu?
Dva su elementa koja su me opsijedala: tretman vremena i portreta u seriji.
Vrijeme u Đekni kao da stoji. Dramaturški je to opravdano periferijom s koje nam se javlja život koji serija donosi i koji u svojoj usporenosti liči na kakvu apsurdističku dramu. Ipak, kadar kao da mili, replike se ciklično vrte, a događaj i kad se zahukta – iscuri. I sa stanovišta tadašnjeg TV formata govorimo o skoro eksperimentalnoj formi, a u današnje posttelevizijsko doba ovo izaziva mučan i gorko-opor utisak.
Vizuelno: isprani kolorit, sniježni pejzaž sa crnim kontrastnim figurama, zeleni zidovi sa akcentima crvenog kostima, friz-frejm kojim se svaka epizoda završava, a koji katkad autonomno stoji i unutar same epizode – u službi su bergmanovske vjere da glumački portret može autonomno da stoji kao nosilac značenja kadra, a da se istovremeno razlaže do apstrakcije.
Punih usta mogu da kažem da niti jedan od ova dva elementa nisam uspješno integrisao u predstavu.
Posebnu pažnju privlače naslagani televizori na sceni. Lako je zamisliti da je upravo na njima gledana ova serija kada se prvi put emitovala kasnih osamdesetih. Koja je njihova uloga u predstavi?
Televizori su televizori; ekrani koji omogućavaju da se doslovno i simbolički projektuju i evociraju određene slike i značenja.
Zanimljiva tema, kojom ste se bavili u predstavi „Ivica i Marica”, a koja je prisutna i u „Đekni”, je odnos roditelja i dece. Šta biste rekli da je, u vremenu kada se emitovala ova TV serija i danas, u tom odnosu drugačije, a šta nepromenjeno vremenom?
Ne bih se usuđivao da znam nešto više o toj relaciji od bilo koga ko je tada ili sad bio u jednoj ili drugoj ulozi.
Možda su upravo Ivica i Marica nastali iz potrebe da kao mladi roditelj sebi na neki način objasnim taj odnos, dodatno se suočavajući sa njegovim „vještičijim“ aspektom. U Đekni nam, pak, jeste bilo zanimljivo tkivo jedne porodice, ili tačnije: njegova dezintegracija. Sam Živko Nikolić napominje da je kadar kojim se završava posljednja epizoda jedna metafora. Neka ljubopitljivi čitalac na ovom mjestu ode pa odgoneta tu metaforu za sebe. Činjenica jeste da porodica koju pratimo ostaje
bez djece: stiže pismo da je sin otišao za Australiju, a ćerka je doslovno nestala. Naša predstava, u jednom svom dijelu, možda postavlja i određena pitanja vezana upravo za te mlade ljude u ovom sistemu, i što im činimo – kao porodica i društvo.
Jedna od razlika u odnosu na seriju je mesto Mišinog školovanja. Minhen je zamenjen Beogradom.
Koja je bila ideja iza ove promene?
I u seriji, kao i kod nas, Mišo je student u Beogradu. On napušta studije da bi pošao u Minhen da radi. A onda – kako sam i pomenuo – na kraju bira Australiju kao svoju konačnu destinaciju, o čemu smo u seriji informisani posredno.
Vaše pitanje zasnovano je na tekstu jedne crnogorske kritičarke u kojem ona pravi ovu omašku i samo ostaje podsjetnik koliko svi koji činimo pozorišni kontekst moramo odgovornije, informisanije i posvećenije da radimo svoj posao.
Preuzeto iz Biltena 4, 21. Međunarodnog pozorišnog festivala Joakimfest
