Boravak u Edinburgu mi je omogućio da razgovaram sa nekim zanimljivim ljudima, među kojima je definitivno umjetnik Entoni Šrag. Kanađanin, zanimljive biografije i duge umjetničke karijere, jedan je od profesora na Univerzitetu kraljice Margaret i doktor nauka. Razgovarali smo o njegovoj umjetnosti, Edinburgu, studentima, ali i umjetnosti uopste.

N: U svom umjetničkom radu koristite „prisutnost“ kao metod i suština vašeg pristupa je u stvari duskusija o položaju umjetnosti u datom socijalnom kontekstu.

Entoni Šrag: Ja vidim umjetnost kao dijalog kojim istražujem svijet oko nas, prije nego kao objekat pažnje. Otvaram umjetnički proces drugima, u čemu prestajem da budem jedini autor. Fascinantno je kako umjetnost u tom slučaju mijenja i vodi ka neočekivanim rješenjima. Konstantno evoluira.

Dobar primjer je rad nastao u malom škotskom selu Hantli, u kojem nema prisutnih muškaraca, gdje je uloga „muškarca“ vrlo komplikovana, gdje djeca rastu bez očeva, jer ih većina radi na udaljenim fabrikama ulja. Moj rad se zasnivao na ispitivanju ovog fenomena sa lokalnim stanovništvom. Naravno nisam imao za cij da utvrdim „pravi način“ već da istražim kompleksnost situacije pa sam radio nove porodične portrete sa sobom kao „ocem“, da otrkijem šta „očinstvo“ u stvari znači u tom mjestu. Pustio sam bradu da bih učio jednog tinejdžera kako da se brije; stavio oglas u lokalnim novinama „Rentiraj-tatu“ nudeći mogućnost da budem iznajmljen na dan i da radim sve što se od jednog oca očekuje. U suštini sve ove aktivnosti su služile da istražim kako se ostali ljudi u selu osjećaju, nakon odlaska svih njihovih muškaraca. Moj rad je simbolisao razlike između mišljenja koje svi imamo o tome šta očevi/muškarci/tate treba da budu, nasuprot realne situacije.

N: Vi ste i redovan profesor na Univerzitetu kraljice Margaret. Možemo da primijetimo da se veliki broj umjetnika odlučuje da nastavi školovanje i uđe u akademske vode. Kako to komentarišete:

E.Š.: Istina, primjećujem povećan broj doktorskih diploma. Na primjer u Ujedinjenom Kraljevstvu u 2019. godini ima 11 000 doktorskih diploma više, nego u 2018. Ovo je prilično opasno. jer se odnosi na umjetnike koji žele da uđu u akademske vode, ali bez obzira na želju, činjenica je da se broj poslova nije povećao. Ova tendencija je iznjedrila visoko teoretske mlade ljude koji „znaju“ teoriju dobro, ali malo znaju o realnom životu. Studenti zaista trebaju i teoriju i praksu. Potreban je balans. Ja sam se vratio „u školu“ nakon 15 godina aktivnog rada i iako predajem ja još uvijek moram da stvaram da bih ostao aktivan. Ovo je prilično dobra pozicija u kojoj se nalazim a i korisna je za studente koji mogu da dobiju oboje: profesora i umjetnika.

Iskreno, studenti su jedino što me drži na univerzitetu. Naravno, ponekad tu ima teških i napornih studenata, ali većina je zainteresovana i u isto vrijeme interesantna. Predstavlja mi posebnu radost kad mogu da im pomognem da se ostvare. Moja poruka za sve njih je da vjeruju u sebe. Znam da zvuči pomalo hipi ali je tačno: studenti koji dolaze svi imaju neki upečatljivu i samo svoju posebnost, od koje i oni i kulturni menadžment može da ima koristi ukoliko je budu njegovali i istražili. Ja mislim da im u tome pomažem.

N: Šta mislite o umjetničkoj sceni u Edinburgu? Prilično je zanimljiva scena u Glazgovu. Velike su razlike…

E.Š.: Kad sam se doselio prije 8 godina, bilo je važno da zapamtim da iako je glavni grad Škotske, Edinburg je mali grad sa 500 hiljada stanovnika i malom umjetničkom scenom. Većina umjetničkih škola se nalaze u Glazgovu, dok je Edinburg uvijek bio više tradicionalan i formalan. Međutim i kao takav nudi neke lude i zanimljive ćoškove kao što su Summerhill, Out of the Blue (umjetnički centri prim.prev) kao i ljudi iz Neu Reekie su samo neke manje organizacije, koje drže „suštinu“ art scene u gradu. Samo ih treba naći.

Ja sam studirao u Glazgovu koji definitivno ima art scenu koju Edinburg nema. Razliku mogu da objasnim kroz primjer otvaranja nekog kulturnog događaja koji se u Glazgovu zove „otvaranje“ i podrazumijeva opuštenu atmosferu, slobodan ulaz i jeftino pivo. Isti takav događaj se u Edinburgu zove „privatno otvaranje“ sa zvanicama kojima konobar sa kravatom donosi po čašu vina. Jasna vam je razlika. Ipak je samo je 45 minuta vozom do Glazgova tako da ja vidim to sve kao jedan veliki grad sa dva naselja. Dobro je da su gradovi tako blizu. Bilo bi još bolje kad bi između sebe bolje sarađivali.

Kad sam došao u Škotsku, glazgovljani su mi rekli da ljudi iz Edinburga “wore fur coats with nae knickers”, što bi značilo da se oblače kao da imaju mnogo novca, a nemaju za pristojan veš. A sa druge strane, ljudi iz Edinburga smatraju da su glazgovljani divlji huligani, glasni i pijani. Interesantno je da je film Trainspotting sniman baš u Edinburgu, iako lokalci tvrde da je Glazgov „najpoznatiji grad u Evropi po broju uboda nožem“ dok glazgovljani to objašnjavaju da su oni u stvari vrlo friendly i da nikog nijesu htjeli namjerno da ubodu, već da zagrle. Tako da oba grada imaju socijalnih problema, a među njima je tradicionalna netrpeljivost.

Kada je u pitanju kulturna ponuda ova dva grada, ta razlika se može objasniti različitim geografskim položajem. Edinburg je više naklonjen tradicionalnim granama umjetnosti, pozorištu, galerijama itd., dok je Glazgov više eksperimentalan. Opet Edinburg je okružen dvorcem, starim gradom. Pomalo je teško biti divalj i inovativan, kada postoji takav teret istorije u samom gradu. Sa druge strane Glazgov je na ivici rijeke Klajd, ima brda i okean: ima nepregledan prostor za imaginaciju i inovaciju. Nije ograničen istorijom i tradicijom kao Edinburg. Mislim da je to vrlo važan elemenat ,koji čini različitost kulturne ponude ova dva grada. Tu je takođe veliku igru igrala tzv. otvorena kultura. Glazgov je, na primjer, devedesetih bio Evropska prijestolnica kulture, i u to vrijeme gradske vlasti su prihvatale sve što im je ponuđeno. Svaki put kad bi umjetnik želio da napravi izložbu u nekoj od napuštenih zgrada, gradske vlasti su dozvoljavale, jer niijesu imale ništa posebno da izgube. Sa druge strane. Edinburg ima niz ograničenja zbog velike kulturne baštine, koju njeguje na svom prostoru,  pa. je rjeđe izlazio u susret umjetničkim projektima, zbog mogućih šteta koje su mogle nastati u prostorima ili zgradama. Na primjer u Glazgovu napuštenih zgrada ima na svakom koraku, što je omogućilo upravi grada da bude opuštenija i da ulaže u “art scenu” mnogo bolje I brže od uprave u Edinburgu. To je takođe dovelo do razvitka različitih ponuda u ova dva grada.

N: Pozorište je u Edinburgu prilično rezervisano za “middle class” publiku, jače platežne moći. Ne bih rekla da predstavlja “free zone”. Koja je Vaša slobodna zona u ovom gradu? Opet Glazgov?

E.Š.: Teško pitanje. Mislim da se od umetnosti uvijek mnogo očekuje (mislim na pozorište, vizuelne umjetnosti, ples itd), da bude na ivici, da ima smisla, da uvijek šalje poruku, što ponekad smatram napornim. Čak mislim da je podjela između “prave umjetnosti” i nečeg što “nije umjetnost” posebno izražena ovdje kod nas u Sjevernoj/Zapadnoj Evropi, i uvreženo u naš svakodnevni život, više nego bilo gdje drugo. Ovdje se umjetnost prihvata pomalo kao “pretenciozni luksuz”, što je dovoljno agresivno već samo po sebi. Rijetko koristim “umjetnost” da pobjegnem u svoju slobodnu zonu. Mnogo češće odlazim u brda ili plivam u okeanu ili vježbam. Valjda kad je umjetnost tvoj posao, radiš druge stvari da se opustiš. Odlazak u pozorište, bioskop ili na izložbu, meni zvuči kao posao.

U profesionalnom smislu, preferiram ruralne prostore: mala sela ii gradove na sjeveru Škotske. Na tim mjestima umjetnost nikad nije pretenciozna, nije “middle class” jer ljudi iz tih mjesta nemaju problem da kažu umjetniku da je “previse intelektualan” ili arogantan I da to jednostavno njih ne zanima. Ja volim tu iskrenost I mislim da posao koji radim u tim mjestima ima mnogo vise integriteta, jer se bazira na pravim razgovorima koji se ne svode na priču “o umjetnosti” već o životu I življenju.

N: Da li je Vaša poruka mladima ista, bilo da su iz UK ili iz Crne Gore?

E.Š.: Mislim da,nije bitan kontekst. Nevažno da li je u pitanju Crna Gora, UK ili Ruanda – bitan je taj prostor koji treba da bude istražen kroz ličnu perspektivu I samo svoj jedinstveni pristup. Naravno, svako mjesto odakle se krene je različito, ali ja bitno gurnuti studenta da se ozbiljno zamisli I zapita o svojim željama i da mu se pomogne da te želje artikuliše. Univerzitet kraljice Margaret je jedno takvo mjesto: prostor za razmišljanje i istraživanje želja.

Razgovor vodila i prevela: Nataša Kraljević