Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ objavilo je 18. decembra prošle godine treći broj pozorišnih novina „Protagonist“.

Danas podsjećamo na intervju s rediteljem Borisom Liješevićem o predstavi “Pod oba Sunca”, kojom je započela naša nova pozorišna sezona. Kaže da tjeskoba proizvodi krik, a krik dramu i materijal za predstavu, te da je dobar komad uvijek aktuelan, dok ovaj izlazi iz kolektivnog osjećanja, naših života, naše novije istorije, nekih ljudi koje pamtimo, karaktera koje poznajemo. Govorio je o saradnji sa “Zetskim domom”, kao i pozorišnim prilikama danas.

Intervju se može pročitati u nastavku.

Nakon dvije izuzetno angažovane predstave na scenama CNP-a i Gradskog pozorišta Podgorica, regionalno cijenjeni reditelj Boris Liješević pred publiku „Zetskog doma” izašao je 2. oktobra 2022. godine s praizvedbom komada „Pod oba sunca“, kojeg je crnogorski pisac Ognjen Spahić stvarao po pozivu Kraljevskog pozorišta, a objavljen je 2020. godine. Ovom predstavom startovala je još jedna uspješna sezona u Kraljevskom pozorištu na Cetinju.

PROTAGONIST: Kako je došlo do pozorišne saradnje sa Spahićem? Šta Vas je posebno inspirisalo u njegovom djelu pa ste poželjeli da ga pretočite u pozorište?

LIJEŠEVIĆ: Ognjen je zaista jedan od najboljih pisaca, ne samo crnogorskih već i regionalnih. Veoma mi se dopada njegova ozbiljnost prema svojoj profesiji i to što u javnosti nastupa samo i isključivo kao pisac. Pratio sam neke njegove nastupe dok se još nijesmo znali i stekao uvid u to koliko ozbiljno promišlja svoje pisanje. To mi je i dalo hrabrosti da se upustim u „porudžbinu“. Bio sam srećan kada sam poslije nekog vremena dobio roman, a ne dramski tekst kako smo isprva dogovarali. Priželjkivao sam roman. Jer nema ništa prirodnije nego da romansijer piše roman. Ne tjerati ga u dramu ako mu nije bliska. Drama nije nužno dramski tekst. Drama je sukob između junaka, sukob junaka sa samim sobom i sa svijetom. I to može biti u bilo kojoj formi. Može biti i poema ako u sebi ima dramu. „Evgenije Onjegin“ je roman u stihovima pa je onoliko insceniran i ekranizovan. „Pod oba sunca“ pršti od sukoba, od krika, emocija. Roman je satkan od ljudi u kojima ključaju emocije. Sve u tom romanu ključa. Njihove okolnosti su snažne, nedjeljive, sve je pred pucanjem. A onda se desi nešto neočekivano, naizgled bezazleno što izazove buru. Komad je aktuelan. Dobar komad je uvijek aktuelan. A ovaj kao da izlazi iz kolektivnog osjećanja, iz naših života, našeg podneblja, sjećanja, naše novije istorije, iz nekih ljudi koje pamtimo, iz karaktera koje poznajemo, zajebanih, zlih ljudi, teških, koji uništavaju svoju okolinu, pa i sebe samog, ne daju da im se priđe, da ih nešto promijeni. Alkohol, oružje, opasnost, stalna spremnost na bol, nasilje, vrijeđanje. Prijeki ljudi, nepristupačni, komplikovani, plahoviti. Dobro pamtim takve ljude, nesavitljive, u suštini nedobronamjerne, zagonetne. Ponašanje koje nam je svima urezano u pamćenje.

PROTAGONIST: Šta čini okosnicu Vašeg rediteljskog čitanja Spahićevog romana? U kom žanrovskom ključu ste ga prenijeli na scenu „Zetskog doma“?

LIJEŠEVIĆ: Pominjanje ključeva u meni uvijek izaziva buru otpora. Ne znam šta su žanrovski ili rediteljski ključevi. Ranije sam mislio da je to nešto izvan dometa moje pameti i talenta i da ću to shvatiti kad porastem, a danas više ne dozvoljavam mistifikacije. Predstavu ne doživljavam kao nešto za šta je potreban ključ, nešto što se otključava. Jer onda to unaprijed postoji, a ja ga otkrivam. U otkljičavanju nema kreativnosti. Ja, dakle, ne otključavam nego stvaram na licu mjesta, stvaram u vremenu i u trenutku tog vremena, od slobodnog i spontanog protoka asocijacija i kreativnih impulsa. Važno mi je da se stvori kreativna situacija, da proba bude stvaralačka. Da se ne postavlja nego stvara, kreira, gradi, izmišlja. Zato je važno da su glumci otvoreni za stvaranje sad, na licu mjesta, da prepoznaju trenutak inspiracije i da ga prihvate i slijede; da se ulazi u situacije bez pripreme, dok smo vreli, vjerujući svojem stvaralačkom impulsu. Ključevi su davno prevaziđena stvar.

PROTAGONIST: Predstava se bavi sjećanjem generacija koje pamte Jugoslaviju i njen raspad, a svjedoče i ovom vremenu, dok slike raspada nose kroz život kao kolektivnu traumu. Koliko su traume tih generacija zapravo i jedan od uzroka svega čemu svjedočimo danas na ovim prostorima?

LIJEŠEVIĆ: To su stečene, ali i transgeneracijski prenesene traume. Zato od njih pate i generacije rođene poslije svega toga. Oni nose nove frizure, novu odjeću, slušaju neku drugu muziku, govore strane jezike, poštapaju se stranim riječima, nedodirljivi su, a ne znaju da hodaju po ruševinama jednog svijeta koji je nestao. Čije smo raspadanje gledali. I da su oni rođeni u tim ruševinama. Da to nije njihova prošlost nego sadašnjost. I da malo fali da se tlo pod njihovim nogama ponovo raspe, rastvori i proguta ih. I da nestanu i uruše se sva njihova obilježja modernog zamajavanja. Jer su sve to kule od karata.

PROTAGONIST: Predstava „Pod oba Sunca“ bergmanovski govori i o veoma složenim međuljudskim odnosima, o ljudima kojima postaje tijesno u sopstvenoj koži. Šta se dešava kad ljudima postane tijesno, u svakom smislu?

LIJEŠEVIĆ: Svako od nas zna kako je to. Svakome nastupi taj period. A Spahićevi likovi vrište, duše im vrište i krici odzvanjaju kroz Mandru, Morinj, titogradsko porodilište, kasarnu Morača…

Spahić dobro čuje taj krik koji ga uznemirava i koji prenosi na papir, u riječi, u slova. Sve vrišti kod njega, priroda, more, nebo, šakali, zemlja koja se raspala, krv koja se sliva sa zidova kontejnera morinjskog logora, žena koja ostaje bez djeteta, vojnik, odnosno kapetan koji ostaje bez čina, a potom i vojske. Tjeskoba proizvodi krik, a krik dramu i materijal za književnost i predstavu. Verner Hercog u dokumentarcu o filmu „Fickaraldo“ usred džungle govori da je sve to što zvuči lijepo odraz bola i umiranja.

PROTAGONIST: Vaš pozorišni rukopis prepoznatljiv je i po tome što stvarate predstave koje nas se tiču. Angažovano, posvećeno, gotovo testamentarno na pozorišni način progovarate o ključnim društveno-političkim momentima… U kom smislu predstava “Pod oba Sunca” predstavlja pomak u pozorišnom životu Crne Gore?

LIJEŠEVIĆ: Ne razmišljam o tome kad radim. Ni o angažovanosti ni o testamentarnosti, niti da li će to biti pomak. Radim predstave koje se mene tiču i govore o mom vremenu, mojoj zemlji ili zemljama, istoriji prostora na kojima zivim. Sve je to moj život.

PROTAGONIST: Kakve emocije nosite iz ove saradnje sa „Zetskim domom“?

LIJEŠEVIĆ: Sjutra bih se vratio. To su najsrdačniji ljudi i najbolji domaćini koje sam sreo. Od rekvizitera, dekoratera, garderoberki, kafe kuvarice do pravničkog i direktorskog tima. Svi su brižljivi i pažljivi prema gostu. I to je neko posebno gostoljublje, koje nije formalno nego dolazi iz dubina i vjekova. Cetinjsko gostoljublje. Preskočio sam glumce, namjerno, da bih im se vratio. Na uvodnim sastancima dočekala me je nestrpljivost glumaca da li će svi biti angažovani. Djevojke su se šalile da su spremne i da se ošišaju i igraju muške uloge, jer ima više muških nego ženskih uloga u komadu. To je veliki dar. Tako smo se divno vozili do premijere. Moja davnašnja saradnica Stela Mišković kada radi na svom Cetinju otvara vrata svoje kuće, a naročito svoje kuhinje cijeloj ekipi i čini da proces postane prijateljski, nezaboravan, da ga preplave veselje, smijeh i druženje. Sve to zajedno doprinosi da gost ode sa željom da se što prije vrati.

PROTAGONIST: Kako biste opisali aktuelnu pozorišnu situaciju na ovim prostorima? Je li, i u kojoj mjeri, pandemija promijenila pozorišni kurs generalno ili je sve kao i prije korona karantina, praznih sala i distance od publike?

LIJEŠEVIĆ: Aktuelna pozorišna situacija… ima nekih odličnih ljudi, ali nije sve na njima. Nema kontinuiteta. Nekoliko puta sam svjedočio da direktor napravi neke odlične rezultate i bude politički smijenjen. Vlast često ne gleda rezultate. Ne gledaju da li neko vodi pozorište na dobar način i donosi rezultate. To nije recept za podršku. Lidija Dedović je napravila odlične rezultate. Pokazala je veliki talenat za promišljanje i kreiranje pozorišta. I taj njen dar treba iskoristiti. Kakve je samo reditelje uspjela da ugosti u „Zetskom domu“. Šiling, Janežič, Lorenci i svi su odlazili zadovoljni. To se u cijelom regionu nije desilo. Koje sve nagrade su joj u vitrini… čini mi se da se to ne doživljava onako kako bi trebalo i kako zaslužuje. Vidim i da postoji snažna intencija ka vaninstitucionalnom stvaranju. „Prazan prostor“ pravi sjajne stvari. „Ana Karenjina“ je napravila revoluciju. Svim srcem im čestitam, a i zavidim. To je zapravo početak ili buđenje pravog burnog zanimljivog pozorišnog života.

Treći broj pozorišnih novina možete preuzeti ovdje: https://zetskidom.me/pozorisne-novine/

(foto: Duško Miljanić)