Treći broj pozorišnih novina “Protagonist” donio je autorski tekst uglednog regionalnog novinara i pozorišnog kritičara Bojana Munjina koji je tretirao pitanje očuvanja estetike i publike u doba korone i drugih kriza.

Podsjeća na Šekspira prema kojem pozorište mora „da pokaže vrlini njene prave crte, ludosti njenu vlastitu sliku, a samom vijeku i ljudskom društvu njegov lik i otisak“ i dodaje da je danas pred teatrom težak zadatak da se vrati na svoje početke te da razluči i saopšti svijetu što zaista jeste vrlina, a što, bez sumnje, ludost.

 Autorski tekst Bojana Munjina može se pročitati u nastavku.

Nedavno je u jednom intervjuu redatelj Paolo Magelli rekao kako nas je „korona destruirala fizički i udarila psihički i na taj način nas je savršeno pripremila da budemo dokrajčeni sa ovim ratom“. Nije teško zaključiti da je Magelli prilično u pravu. Sa svim strašnim posljedicama po svjetsko kazalište, koje praktično nije radilo u posljednje više od dvije godine i za koje ne znamo kako će nastaviti dalje, globalna epidemija suočila je teatarsku umjetnost sa brutalnim pitanjem kako ona uopće može fizički nastaviti da postoji.

Smisao

Ostatak strahota stopljeno je u otrovnoj i smrtonosnoj smjesi: otuđena digitalna civilizacija, vrijeme jeftinog spektakla, svijet proždirućeg profita, uništeni okoliš u kojem se gušimo, i konačno pesimistički osjećaj da smo izgubili smisao vlastitog života. Sa svim tim prijetnjama, najnoviji rat postavio je sve naše slutnje na tanak rub kataklizmičke dileme da li ćemo kao ljudska vrsta moći da preživimo. Zato za teatar to sada znači i ključno pitanje, ne samo kako, nego i o čemu, s kojim razlogom, govoriti u krajnje kaotičnom svijetu, koji je odlučio da sam sebe uništi.

Angažirani teatar? Historija ovakvog teatra, političkog kazališta, prilično je duga, sa nesumnjivim rezultatima, ali stvarnost se danas pokazuje jačom od bilo čega što o njoj na pozornici možemo reći. Drugo, na mentalnoj razini, mnogi kazališni autori će danas reći da što god oni krajnje kritički postavili na sceni, apatija svijeta će sve to brzo progutati i već slijedeće jutro sve će ostati isto. Ili, kako se zapitao već spomenuti Paolo Magelli: Zašto se puno nas ne možemo skupiti, makar na jedan dan i tražiti nešto što je nekada bilo važno? Zašto nemamo tu volju? Treće, pitanje je što na pozornici zapravo tražimo? Revoluciju? Zaborav? Ili, kako se to danas kaže, samo ‘postavljamo pitanja’, ostavljajući scenu natopljenu nasiljem, golotinjom i krvlju, i publiku punu gorčine i očaja? Treba li kopati dublje?

Do dna

Nedavno je redatelj Branislav Mićunović, govoreći o dramatičaru Goranu Stefanovskom, izrekao iznenađujuće znakovitu rečenicu: „Nema pisca ako Boga nije vidio“. Strogo gledano, to bi značilo, i za vjernike i za sve druge, u teatru čija je funkcija, kako je rekao veliki glumac Ljuba Tadić „da pokaže sumu čovjekovog života“, da bi trebali danas u svijetu koji je iskočio iz zgloba, da se spustimo do dna i da ispitamo osnovne vrijednosti i smisao ljudskog postojanja. Možemo li to? Vjerojatno teško, jer bismo tada morali plivati protiv struje današnjeg života, ali i današnjeg teatra. Na primjer, kako govoriti u ovom vremenu o ljubavi, kada je praktično nema u stvarnosti i, ruku na srce, ni u kazalištu? Kako govoriti o dobroti, nesebičnosti i žrtvi? Već čujemo veliki žamor kako je to ‘staromodno i konzervativno’, u stvari dosadno. Da li je i nemoguće? Nedavna predstava „Rat i mir“ u Beogradu, u režiji Borisa Liješevića govori suprotno. Moto predstave je jasno pitanje što je naš cilj na ovom svijetu, na koje Liješević odgovara kako se najsudbonosniji ‘rat i mir’ odigrava u svakome od nas. „Mir se pronalazi onda kada pogledamo u nebo“, zaključuje Liješević. Također, recentna rumunjska predstava „Orač i smrt“, prema srednjevjekovnoj poemi Johanesa fon Tepla i u režiji slavnog Silviu Purkaretea, govori o borbi čovjeka i Boga: zašto živimo i zašto moramo umrijeti, zašto patimo i koji je smisao svega toga? Predstava, vizualno uzbudljiva i glumački briljantna, nije bila nimalo ‘konzervativna’ i digla je i staru i mladu publiku na noge.

Inventura stanja

Na izlazu iz dvorane, gledaocu neumitno kroz glavu mora prostrujati misao kako smo svi mi samo kap u vremenu, ali, također i to, kako kaže onaj pjesnik, da moramo paziti da ne hodamo ‘maleni ispod zvijezda’, odnosno da moramo u punoći naše ljudskosti opravdati naš život na zemlji. Što bi u tom smislu trebao da učini teatar danas, u ovom više nego nesretnom svijetu? Još u doba najžešće korone, mnogi glasovi među teatarskim poslenicima govorili su da se kazalište, danas i sutra, sa onim što donosi na pozornicu, ne bi smjelo ponašati kao da se ništa nije dogodilo. To naročito sada, kada su globalne opasnosti i zbunjenost svijeta dostigle vrhunac, znači da teatar mora napraviti temeljitu inventuru stanja duhova vremena u historijskoj perspektivi do danas, ali također da mora preispitati i arhivu svog vlastitog djelovanja, u vremenu prošlom i današnjem. Ono mora „da pokaže vrlini njene prave crte, ludosti njenu vlastitu sliku, a samom vijeku i ljudskom društvu njegov lik i otisak“, kako je govorio Shakespeare, ali danas, u vremenu kaosa, pred teatrom je težak zadatak da se vrati na svoje početke te da razluči i saopći svijetu što zaista jest vrlina, a što je, bez sumnje, ludost. Da li za to imamo snage? Koliko god to bilo teško, to mi svi moramo pronaći u vlastitom životu koji je izgubio smisao, inače ćemo umrijeti, a to mora učiniti i teatar da bi ponovo postao kompas i ispunio svoj zadatak plemenitog svjedočenja, kakav je oduvijek bio.

Treći broj “Protagonista” može se preuzeti ovdje.

Naše aktivnosti mogu se pratiti i na društvenim mrežama Facebook, Instagram i Twitter, kao i putem Viber kanala.

(foto: Privatna arhiva)