U prvom broju pozorišnih novina „Protagonist“ započet je serijal tekstova o problemima i izazovima s kojima se pozorišni sektor u Crnoj Gori i regionu suočio usljed pandemije korona virusa.

Nakon osvrta na stanje u našoj zemlji, u drugom broju donijeli smo tekst Potvrđena snaga i izdržljivost pozorišta, dr Hazima Begagića, univerzitetskog profesora iz Sarajeva o bosanskohercegovačkoj teatarskoj sceni.

Tekst profesora Begagića može se pročitati u nastavku.

Nakon što je početkom marta 2020. i zvanično proglašena globalna pandemija nove zarazne bolesti, u širem društvenom diskursu i analizama otvorene su brojne teme o tome kako svijet više nikada neće biti isti.

Ipak, nakon dužeg vremena života u okolnostima pandemije, brojnih restrikcija i različitih mjera, izuma cjepiva, te niza društvenih kontroverzi i polarizacije do koje dovode okolnosti krize, još uvijek nije jasno šta takva predviđanja uistinu znače i u kojoj se mjeri posljedice pandemije dugoročno mogu reflektovati na društvene odnose i prilike u budućnosti.

Dinamika današnjeg poslovanja i privatnih aktivnosti i dalje je značajno uslovljena epidemiološkim mjerama. Ne postoji područje na koje nisu utjecale složene okolnosti izazvane globalnom krizom, a promjene je posebno zanimljivo pratiti kroz analizu stanja i promjena u kulturnom sektoru.

Udar

Od marta do ljeta 2020. došlo je do djelimičnog ili potpunog zatvaranja i obustave rada brojnih institucija te značajnog umanjenja aktivnosti u svim segmentima društvenog i javnog života. Posebno se to reflektiralo u radu institucija kulture i umjetničkih organizacija, a najizravnije je utjecalo na rad pozorišnih ustanova i organizacija scenskih umjetnosti.

Prolongirana je ili potpuno otkazana većina planiranih izvedbi, premijera, pozorišnih manifestacija i drugih programa. Iako je mjerama bio zahvaćen cjelokupan sektor kulture, ova je pojava najizraženija bila upravo u oblastima scenskih umjetnosti.

S obzirom na to da se radi o jedinstvenim okolnostima sa kojima se čovječanstvo u novijoj historiji nikada nije susrelo na takav način, nije bilo realno očekivati ​​brze i efikasne vladine, institucionalne ili individualne odgovore na takav oblik globalne krize.

Vlade i tijela javne uprave na različitim razinama, od nacionalnih do lokalnih, na brojne promjene, iskušenja i udare uzrokovane pandemijom reagirali su sa različitim stepenom uspjeha.

Osobito je to primjetno u tradicionalno krhkim sektorima kao što je kulturni, koji u najvećoj mjeri ovise od potpore iz javnih budžeta u okviru kojih svakako nikada nemaju prioritetnu poziciju. Kao i gotovo svugdje i u BiH brojne mjere koje su za primarni cilj imale smanjenje međuljudske interakcije i opće zatvaranje uz nemogućnost bilo kakvog oblika masovnijeg okupljanja, najveći broj pozorišnih kuća i festivala, ali i muzeja, galerija, kulturnih centara i drugih formi organizacija u kulturi, privremeno su ili trajno obustavili svoje aktivnosti ili ih pak značajno reducirali.

Tri faze

Rad pozorišnih organizacija u BiH u vrijeme pandemije može se podijeliti u tri faze. Prvi je period potpunog tromjesečnog zatvaranja, od početka marta do juna 2020. godine. Ovaj period generalno karakterizira nedovoljno poznavanje i nerazumijevanje novonastalih okolnosti, nestabilnost i strah, te radikalne mjere zatvaranja koje su u praktičnom smislu označavale prestanak uobičajenog programskog rada u pozorištima.

Nakon toga uslijedio je period djelimičnog otvaranja i normalizacije rada, sa povremenim, dužim ili kraćim periodima zatvaranja i prekida rada, u skladu s važećim mjerama. Ovaj je period okvirno trajao od ljeta 2020. do proljeća 2021. godine. Sa masovnijom imunizacijom i općim promjenama prilika, stanje se polako počinje normalizirati.

Od tada do danas na snazi više nije bilo ozbiljnijih mjera zatvaranja, zabrane okupljanja ili značajnije redukcije rada umjetničkih organizacija. To svakako nije značilo potpunu normalizaciju rada, već je po mnogo čemu predstavilo oporavak i povratak uobičajenim principima pozorišnog djelovanja.

Pozorište i digitalizacija

U pozorišnoj umjetnosti osnov programskog djelovanja odvija se upravo u neposrednom kontaktu s publikom. Znamo li da je interakcija između izvođača i programskih učesnika s jedne i publike s druge strane presudna za pozorišni čin, jasno je da odsustvo publike direktno označava i potpuni prestanak rada u do tada uobičajenom obliku.

No, ono što će obilježiti taj period u historiji pozorišne produkcije zasigurno je jedinstvena reakcija koja je u samo nekoliko dana postala svojstvena pozorištima diljem svijeta – masovno korišćenje interneta i online resursa kao prelaznog formata kojima se održala, a u značajnoj mjeri i trajno unaprijedila veza i komunikacija sa publikom i širim javnostima.

I bh. pozorišta su uveliko slijedila sveprisutnu globalnu praksu umjetničkih organizacija i od sredine marta krenula sa prilagođavanjem svog rada novonastalim okolnostima. Javne pozorišne ustanove, kojih je u BiH ukupno trinaest, ali i nevladine umjetničke organizacije i pojedinci, svoje su aktivnosti u prvim mjesecima pandemije u najvećoj mjeri prebacili na svojevrsnu digitalnu scenu.

Korištena su virtuelna sredstva komunikacije sa publikom na dostupnim platformama koje su obuhvatale internetske stranice i aplikacije, profile na društvenim mrežama i kanale na video servisima. Nekoliko je sadržajnih oblika koji su dominirali u tim novouspostavljenim digitalnim formatima. Kao sveprisutni oblik pozorišnog online djelovanja isticalo se prikazivanje arhivskih snimaka predstava i događaja snimljenih u pretpandemijskom periodu.

Neka su pozorišta to činila na svojim YouTube kanalima sa vremenskim ograničenjem pregleda, najčešće u trajanju od 24 sata. Drugi su, pak, sadržaje emitirali u preciznom terminu koji je najčešće odgovarao redovnom terminu igranja predstava u tom pozorištu, i bez mogućnosti odgođenog gledanja. Neka su pozorišta prije emitiranja sadržaja organizirala i online razgovore o predstavi s učesnicima tog projekta.

Novi digitalni formati

Značajna pojava početkom pandemije svakako je i produkcija potpuno novih multimedijalnih sadržaja u okviru pozorišnih digitalnih repertoara. Neki improvizirani događaji te vrste prenošeni su uživo, a drugi su podrazumijevali pregled prethodno snimljenih inovativnih sadržaja.

Glumice i glumci su snimali video poruke u kojima su govorili odabrane dijelove iz dramskih i književnih djela, čitali su poeziju i bajke ili pak upućivali privatne poruke ohrabrenja i podrške publici.

Jasno, normalizacijom ukupnih prilika ovaj online trend brzo je izgubio na prvobitnom intenzitetu, ali je doprinio ubrzavanju procesa prijeko potrebne digitalizacije koja je u određenom obliku nužno morala obuhvatiti i javne ustanove kulture.

Nakon takvog iskustva postalo je jasno kako se u radu tih institucija, osobito u prezentacijskom i komunikacijskom segmentu poslovanja, nikako ne mogu ignorirati ili zanemarivati brojne mogućnosti koje nude novi mediji, ponajviše u komunikaciji s mlađom publikom.

U tim okolnostima pozorišta su se snalazila na brojne načine. Zanimljivo je da je, tokom ljeta 2020, u okviru repertoara nazvanog “Zvjezdani teatar”, na terasi krova Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banjaluci održano nekoliko repriznih izvedbi odabranih repertoarnih naslova te kuće.

Festivalski izazovi

Promjene koje je na pozorišnoj mapi uzrokovala pandemija, naročito tokom 2020, ponajviše su zahvatile festivale i druge manifestacione oblike kulture, od onih lokalnih do velikih globalnih događaja. Pozorišnih festivala u BiH ima mnogo, prema nekim procjenama oko trideset, a njih tek desetak ima veći značaj i utjecaj na profesionalnu pozorišnu i umjetničku scenu.

Pozorišni festivali su na različit način reagirali na krizu, a festivalske prakse u BiH bilježe nekoliko mogućih načina kako su organizatori odgovorili na nove okolnosti. Na način kako su festivali reagirali svakako je značajno utjecao i njihov ustaljeni termin održavanja.

Za razliku od izrazito turističkih zemalja kao što su Crna Gora ili Hrvatska, u kojima se značajan broj kulturnih manifestacija odvija u ljetnim mjesecima i neodvojivi su dio turističke ponude, u BiH se glavnina festivala odvija u jesen ili proljeće.

Proljeća 2020. godine od tri velika pozorišna festivala koja se tradicionalno održavaju u tom periodu, organizator svakoga od njih reagirao je na drugačiji način. Prvi održani pozorišni festival u periodu pandemije bio je 19. Festival bh. drame Zenica 2020. Festivalska direkcija odlučila je da se ova manifestacija održi u online formatu, čini se, prvenstveno u cilju održavanja kontinuiteta.

Festival, čiji je organizator Bosansko narodno pozorište, u potpunosti je održan virtuelno, bez prikazivanja predstava i festivalske kompeticije glavnog programa, ali uz seriju inovativnih i prilagođenih drugih sadržaja. Tek dio programa održan je uživo (manje ceremonije otvaranja i zatvaranja i dodjela nagrade za životno djelo), bez značajnijeg prisustva publike i posjetitelja.

Jedan dio pozorišnih festivala je takođe uspio zadržati kontinuitet održavanja, ali u drugom, novom i prolongiranom terminu, kao u slučaju Kazališnih igara u Jajcu koji su umjesto u junu održani krajem augusta, a neki značajni festivali te su godine pak u potpunosti bili otkazani.

Nije potrebno posebno naglašavati kako su se svi festivali u svojim organizacionim aktivnostima suočavali sa velikim izazovima koje je donosilo obavezno poštivanje brojnih higijensko-epidemioloških mjera i značajno limitiran broj posjetitelja.

Najveći i najznačajniji bh. međunarodni festival, jubilarni 60. Internacionalni teatarski festival MESS održan je u potpuno novom formatu i trajao je godinu dana.

Unatoč svim udarima i nevjerovatnim izazovima sa kojima se globalno suočava pozorište i scenske djelatnosti i u Bosni i Hercegovini se još jednom potvrdila izuzetna snaga i izdržljivost ove umjetnosti. Pozorište je bilo i ostaje mjesto susreta i dijaloga, a u krizi koju živimo shvatili smo da je pozorište moguće čak i onda kada smo bili ubijeđeni da ga ne može biti – kada nam je ograničen susret s publikom i onemogućena živa izvedba.

Neizvjestan povratak u uobičajeni način rada

Rad pozorišnih ustanova u BiH u odnosu na okolnosti nastale pandemijom prati nekoliko važnih činjenica: obavezna provedba svih propisanih higijensko-epidemioloških mjera; reorganizacija sistema rada na način da se mogućnost interakcije među radnicama svede na minimum, što je podrazumijevalo i odlazak radnika na godišnje odmore izvan uobičajenog perioda kolektivnog odmora, te rad u smjenama.

Takođe, tu je odsustvo direktne komunikacije ili reduciran i prilagođen kontakt sa posjetiteljima, uz ograničene kapacite; redukovan i značajno umanjen obim produkcije novih programskih naslova, prilagođeno smanjenim finansijskim mogućnostima i restriktivnim mjerama; realizacija dijela programa prilagođenog formatu novih medija, promocija i komunikacija sa publikom putem društvenih mreža, web-stranica i drugih internetskih servisa; značajno umanjena finansijska sredstva, kako subvencija iz javnih budžeta i fondova tako i smanjenja vlastitih prihoda; dodatni troškovi obavezne nabavke i osiguranja opreme i sredstava neophodnih za provedbu propisanih higijensko-epidemioloških standarda; neizvjestan proces povratka u uobičajeni način rada, uz još uvijek prisutan strah i povećani oprez u direktnoj komunikaciji sa krajnjim korisnicima i bez mogućnosti pune popunjenosti dvorana.

decembar, 2021. godine

(foto: Privatna arhiva)