Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ objavilo je 25. aprila drugi broj pozorišnih novina „Protagonist“, koji sadrži intervjue i stručne tekstove, a kroz Arhivsku bilježnicu i osvrt na 2003. godinu kada je započela nova era razvoja našeg pozorišta.

Danas podsjećamo na intervju s rediteljkom Radmilom Vojvodić o predstavi “Predsjednice”, Vernera Švaba, koja je premijerno izvedena 3. marta ove godine. Kazala je da je za inscenaciju ovog komada opredijelilo Švabovo proizvođenje još strašnije dramske realnosti od stvarnosti u koju je duboko zagledan, ne samo da bi skrenuo čitaočevu, odnosno gledaočevu pažnju, nego i da bi do užasa pobudio njegovu distancu.

Vojvodić je govorila i o “Princezi Kseniji od Crne Gore”, predstavi koja je 1994. godine na dug i uspješan teatarski put krenula sa scene “Zetskog doma”.

Intervju s rediteljkom Vojvodić može se pročitati u nastavku:

Repertoar Zetskog doma od 4. marta bogatiji je za briljantnu dramu austrijskog pisca Vernera Švaba. Riječ je o komadu „Predsjednice“ u režiji uvažene crnogorske rediteljke Radmile Vojvodić, koja se ovom predstavom, nakon duže vremenske distance, vraća režiranju.

Na pozorišne daske, sa kojih je prije tri decenije na dug i uspješan teatarski put krenula i njena „Princeza Ksenija“, ovoga puta stale su tri junakinje – tri žene sa margine, tri čistačice u raspričanoj ženskoj utakmici snivanja srećnijeg života, koje tumače Jelena Laban, Nada Vukčević i Ana Vučković.

PROTAGONIST: Šta je razlog Vašeg višegodišnjeg rediteljskog odsustva iz pozorišta i je li sticaj okolnosti ili namjera to što se Vaš povratak režiji dešava u Zetskom domu?

VOJVODIĆ: Razlog bi mogao biti baš ovaj Švabov komad koji je čamio u fioci i otvorila sam je, ali se, ipak – biće da je to  mnogo izvjesnije –  projekat dogodio zahvaljujući jasnom i glasnom pozivu umjetničke direktorke Zetskog doma Lidije Dedović.

Komad se uklopio u njen repertoarski temat započet još prošle godine, okolnosti su otvorile i mogućnost da se nađem sa željenom podjelom glumačkih uloga…

Onda su pandemijski zastoji činili svoje gotovo godinu… Hoću reći, sad razumijem da nije riječ o mojem dugogodišnjem odsustvu, već o svojevrsnom prisustvu kroz odsustvo i – samo sam se, odjednom, obrela u željenom pozorišnom procesu. Iskreno, nikada nijesam radila bez pune stvaralačke motivacije, a ona je naprosto različita u različitim životnim i profesionalnim dobima. Zaista, u onoj uvijek prirodnoj želji za pozivima za režiju, ja baš nikada nijesam žurila, uvijek sam čekala prije svega na sebe.

Uspijete ili ne uspijete, opravdate sopstvena očekivanja ili se nađete u prevarenom očekivanju, nije to najvažnije – vremenom naučite ponešto o važnosti distance i prema sebi, uvjeriš se da je teatar daleko važniji od te vlastite malenkolnosti.

U teatarskom svemiru si, jer mu pripadaš, pa… No, biće, dakle, neuobičajeno je potrajalo to moje čekanje na sebe, kad me tako pitate… Ćutala sam, pisala sam, i intimno i stvaralački prijao mi je otklon od svake javnosti – ima i toga. Nekad je dobro dati sebi vremena, pa  razmisliti o vlastitom bivanju. Mnogo jurimo, mnogo govorimo, opoganili smo i jezik i malo tišine dobro dođe…

PROTAGONIST: Na sceni Kraljevskog pozorišta, gdje ste u jednom vrlo delikatnom momentu za crnogorsko društvo oživjeli izgnaničku tugovanku doma Petrovića, sada ste ponovo pred publikom i pred njenim novim zahtjevnim očekivanjima…

 VOJVODIĆ: „Princeza Ksenija” je u istorijskoj vitrini ovog teatra već trideset godina, nažalost i danas je aktuelna temom – moram to reći, makar zvuči  jetko i autoironično.

Naš društveni ambijent zastrašujuće ponavlja istoriju osporavanja crnogorskog nacionalnog identiteta, ta tema je gotovo dnevno aktuelna. Što je svakako poražavajuće po naše društvo, ali ne i po pozorište – ono je ovu temu umjelo da otvori na vrijeme…

„Princeza Ksenija” nosi sopstvenu političnost, implicitnu kritiku koja se pojavljuje kroz njenu sadržajnu dimenziju, ali njeni su kulturno-politički učinci sociološki i pozorišni fenomen.

„Predsjednice” imaju sasvim drugačije politično-pozorišno biće. Hoću reći, političko je imanentno pozorištu na različite načine.

Naravno, ako bi uopšte trebalo govoriti o političnosti „Predsjednica”, jer parabola koju Švab u “Predsjednicama” dostiže ne zapitkuje samo nad udaljavanjem od ljudskosti, ona usisava i afektivno i društveno i političko i etičko i matafizičko.

PROTAGONIST: Švab je ostavio modernom teatru u nasljeđe 16 komada, u kojima dosljedno i nemilosrdno razobličava socijalne deformacije, ideološke stranputice i moralne tabue poslijeratnog građanskog društva. Šta Vas je opredijelilo da odaberete ovo njegovo djelo za inscenaciju?

VOJVODIĆ: Da budem direktna, opredijelilo me upravo Švabovo proizvođenje još strašnije dramske realnosti od stvarnosti u koju je duboko zagledan, upravo pražnjenje zastrašujućeg dramskog sadržaja ne samo da bi skrenuo čitaočevu, odnosno gledaočevu pažnju, nego i da bi do užasa pobudio njegovu distancu.

Rekla bih još: volim njegovu zločestost. Katastrofičnost parabole ovog komada nas i zabrinjava i pročišćava. Ne samo da je živo i bolno anticipirajuća. Osjećam je i živo aktuelnom. Vonjaju fekalije, njušimo i hvatamo se da začepimo nos… Može čak i da zazvuči naivno u odnosu na stvarnost. A nije to samo ni do socio-kritičkog duha, jer kritika je naravno dug ljubavi.

Riječ je o provokaciji. O konkretnom i istinitom, a opet duboko teatarskom. O jednom privlačnom dramskom materijalu, izazovnom za istraživanje igre…

Ideja utopije slobode je danas izgubila sposobnost da nas zadivi. Imamo je, pa što s tim…? Danas smo više zadivljeni pred utopijom reda, rekli bi cinično moderni filozofi.

PROTAGONIST: U komadu tri „predsjednice“ malih građanskih života, antijunakinje, banalne i vulgarne, komične i tragične, ponižene i uplašene od života, izlažu svoj uski pogled na društvo, moral i religiju, predstavljajući i prepredenu filozofiju palanke. Čini se, i više nego dovoljno materijala za aktuelnu priču sada i ovdje… U kom žanrovskom ključu je iščitavate?

VOJVODIĆ: Tragamo na terenu od “mutirane farse” do “kemp moraliteta“. Usudila sam se da tako preciziram žanrovski okvir. Tako sam se, naime, sporazumjela sa Vernerom Švabom.

Kako „ispresti” priču uvlačeći publiku ne na učešće, već uvlačeći je u igru sa ulogama ovih junakinja u društvenom poretku. Što ćemo doseći i kako se zaista izraziti, vidjećemo.

Tragamo za ekspresijom u jednom tragi-komičnom solilokviju u tri glasa, u tri tragi-komična vapaja za srećom, ponavljam i ponavljam i sebi i mojim dragim glumicama i mojoj dragoj saradnici, kompozitorki Nini Perović…

Pjevamo, i to, da… Komad je mali i kameran, ali zahtjevi koje sam konceptom postavila traže specifičnu teatarsku disciplinu i složeni su u  autentičnoj jednostavnosti.

U  toj našoj kamernoj radionici Nada, Ana i Jelena su pod stalnim pritiskom koji bih mogla odrediti terminima i uputnicama: produženost  radnje, apsorpcija govorne radnje, uvlačenje sebe u stanje visoke koncentracije glumačkog organizma, igra samoizvođenja i slično.

Posvećeni smo svi u timu, disciplinovani i – povlašćeni u jedinstveno apartnom i familijarnom ambijentu Zetskog doma na Cetinju.

U otklonu od agresivne i mučne društveno-političke svakodnevice, koji prija, koji više nego godi… spasonosan je.

(foto: Duško Miljanić)