U trećem broju pozorišnih novina “Protagonist” otvorili smo temu položaja pozorišne kritike.

“Ako zaista želi da bude relevantna, kritika treba da uzima u obzir tekuće prakse, a ne idealno osmišljen teatarski koncept”, ističe, između ostalog, ugledni crnogorski novinar i publicista Vanja Kovačević u autorskom tekstu o položaju pozorišne kritike. Dodaje da kritika mora postati istinski korektiv onoga što se dešava na pozorišnim scenama, a to znači da mora biti utemeljena na znanju i poštovanju teatarskog čina, a ne pukoj želji da se on razori i omalovaži.

Autorski tekst Vanje Kovačevića može se pročitati u nastavku. 

Vrijeme velikih naracija već odavno je prošlo. Druga polovina dvadesetog stoljeća sve velike priče „usitnila“ je u nebrojeno mnogo „izama“, pa nam iz ove perspektive skoro svaki pokušaj zahvatanja cjeline izgleda ne samo kao nepotreban, već u startu osuđen na neuspjeh, a ako baš situaciju želimo da zaoštrimo do kraja, onda i besmislen. Pa kako onda povratiti uticaj riječi i moć mišljenja?

Kako stav u elektronskim medijima ponovo može postati relevantan? Možda se odgovor na to pitanje, makar dijelom, krije u djelu Postmodernizam (apsurdno, zar ne, jer je upravo postmoderna insistirala na ukidanju velikih narativa i mastodontskih priča), u čijem podnaslovu stoji „Sasvim kratak uvod“, u kojem autor zapisuje: “Svaku koliko-toliko sistematsku upotrebu jezika treba posmatrati kao da ima neku naročitu funkciju nametanja moći. Vjerujete u ono što vam govori mladi hirurg, pristajete da primite anesteziju, pristajete da vas operiše i da se nakon toga oporavite. Jezička igra diskursa izražava i otjelotvoruje autoritet onih koji imaju moć da ga primjenjuju unutar neke društvene grupe, kao što su bolnica, sud, ispitna komisija“ i u kojoj nam saopštava stav o usponu beznačajnosti na jednoj, odnosno usponu neslobode, na drugoj strani.

Kritičari naizgled oštriji, kritika sve tuplja

Kako iz ovakvog diskursa koji u priličnoj mjeri obesmišljava naše pokušaje da se bavimo stvarima na smislen, umjetnički vrijedan i utemeljen način, izdvojiti pojam pozorišne (ali i svake druge) kritike? Kako je učiniti ne samo relevantnom, već prije svega vidljivom i važnom?

Ako se osvrnemo, vidjećemo da u etimološkom smislu pojam „kritike“ znači omeđiti, ograničiti, staviti u određene okvire, a ne jedino negativno govoriti o nekoj pojavi. Uostalom, drevni Jelini su granice imanja nazivali „kritike“.

Zanimljivo je da je u vremenu kada je sve više teatara (bez obzira na njihov i kvalitet repertoara), kritike (ne samo u elektronskim medijima), sve manje. Ili ako baš hoćemo-kritika je sve slabija, manje ubojita. Kritičari su (samo naizgled) sve oštriji, a kritika sve tuplja.

Razlozi za to su višestruki: od nebrige za teatrom (kome danas uopšte treba teatar, jer je nesporno da živimo u vrijeme uljuljkanosti u samodovoljnost i nebrige za drugoga), preko nedostatka relevantnih poznavalaca problematike, do postavljanja suštinskog pitanja – zašto bih uopšte išao u teatar u kojem se pokreću suštinska pitanja o meni? Zašto bih „talasao“ kad mi je i ovako sasvim dobro?

Razlog sve slabije kritike i njenog sve tišeg odjeka, leži, prije svega, u činjenici da se danas, u vrijeme društvenih mreža, svako može baviti svačim (namjerno upotrebljavam termin, jer nekad su se ljudi koji su željeli da postanu kritičari školovali uglavnom na umjetničkim akademijama).

Mreže su nam donijele i povoljnosti, ali se čini da su one, ipak, ostale u drugom planu. To se vidi i po medijima (klasičnim i društvenim), koji su sve manje zainteresovani za ozbiljnu kritiku. Sve je manje specijalizovanih redakcija koje se bave tom problematikom, sve je manje istinskih kritičara, pa je, shodno tome, i prostor dobijen u medijima bitno sužen.

Ozbiljan kritičar je zbog svega toga, najčešće, sveden na „entuzijastu“. Relevantnih i sveobuhvatnih analiza predstava je sve manje, što je dijelom uslovljeno načinom života i karakteristikama doba koje živimo. Većina stvari koje na suštinski način žele objasniti predstavu, “previše su misaone, nerazumljive, komplikovane“. Tekst za koji treba odvojiti više od dva minuta čitanja, slušanja ili gledanja „težak je i dosadan“.

Umjetnost u on-line prostoru

Kao jedan od mogućih izlaza, istinski poznavaoci i ljubitelji teatra vide u on-line kritikama. Pri tome se, međutim, postavlja pitanje, koliko su portali i sajtovi specijalizovani za teatar u mogućnosti da utiču na recentne pozorišne tokove? Da li je on-line prostor postao moćniji od televizije? Kako može nešto što je marginalno (jer koliko god mi mislili, a tako i jeste, da je teatar suštinski otisak života) temeljno uticati na sagledavanje naše stvarnosti i onoga kakvi mi u stvari jesmo. Ili makar, kakvi ne bi smjeli postati?

Šta učiniti da se ponovo uspostavi sistem koji bi u prvi plan izbacio vrijednu, umjetnički i teorijski utemeljenu pozorišnu kritiku koja bi se jasno i glasno čula u medijima, pogotovo elektronskim? Kako stvoriti okolnosti iz kojih će iznići relevantni kritičari kakvi su bili Stamenković, Foretić, Pervić, Pašić, Grol…

Jačanje stručnosti i kredibiliteta, priznavanje jedino onih koji zaista znaju, na jednoj strani, i mnogo veća podrška države, na drugoj, ulaganje mnogo više novca i sagledavanje kulture ne kao „glodara“ (kako je svojevremeno govorio jedan politički silnik), već kao oblasti zbog koje ćemo biti bolji, reprezentativniji, poštovaniji – jedan je od načina na koji je moguće povratiti ugled kritici u elektronskim medijima.

Kako do istinskog korektiva

Imajući u vidu misao Okara Vajlda da je nepristrasno mišljenje po pravilu potpuno beznačajno, treba se sjetiti i Dejana Mijača koji je zastupao stav da pozorište uvijek mora biti korak ispred života, ali ne dva ili tri, kako bi ostalo u dosluhu sa njim, odnosno kako ne bi izgubilo korak.

To, takođe, znači da kritika, ako zaista želi da bude relevantna, treba da uzima u obzir tekuće prakse, a ne idealno osmišljen teatarski koncept. Najjednostavnije – vrijednost jedne pozorišne predstave ne bismo smjeli procjenjivati u odnosu na činjenicu kako bismo mi željeli da ta predstava izgleda, već moramo u obzir uzeti sveukupnost odnosa i milje u kojem ona nastaje. Ali i kritika se, takođe, mora potruditi da ponovo dođe u takvu situaciju.

Prije svega, ona ponovo mora postati istinski korektiv onoga što se dešava na pozorišnim scenama, a to znači da mora biti utemeljena na znanju i, naravno, na poštovanju teatarskog čina, a ne pukoj želji da se on razori i omalovaži. Tek tada ponovo će je rado slušati i reditelji i glumci i publika.

Treći broj “Protagonista” može se preuzeti ovdje.

Aktivnosti Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” mogu se pratiti i na društvenim mrežama Facebook, Instagram i Twitter, kao i putem Viber kanala.

(foto: Privatna arhiva)