Na Cetinju premijerno izvedena predstava „Opera za tri groša“: Odbljesci ljudskog u tri čina

CETINJE – Ako je neko mislio da je nemoguće fizički i psihički izdržati predstavu koja traje punih četiri i po sata, onda se prevario. U Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju slovenački reditelj Tomi Janežič u nedjelju veče se postarao da protok vremena ne igra nikakvu ulogu u odnosu na poruku i sadržaj koji dobijate od jednog umjetničkog djela.

Predstavom „Opera za tri groša“ Bertolda Brehta, koja je predpremijerno izvedena u nedjelju, a premijerno sinoć u Zetskom domu, Janežič je pokazao kako teatar i u današnjem vremenu još ima snage da „kupi“ pažnju publike, zabrine i zapita, protrese neke od najtajnovitijih dilema u nama i uputi na razgovor i preispitivanje dugo nakon što napustite pozorišnu salu.

Pitanje utopije

Još odavno se čuveni Brehtov komad najavljuje kao drama koja se događa među profesionalnim prosjacima, bludnicama, svodnicima i korumpiranim policajcima. Tu je i ciničan odnos prema svijetu u kojem je novac na prvom mjestu. Svega toga ima i u ovoj adaptaciji Tomija Janežiča, ali uz snažnu potrebu da se aktuelizuje pitanje utopije, odnosno sve čvršće vjerovanje da je bilo kakva konstrukcija boljeg, pravednijeg i humanijeg svijeta nemoguća. Pesimistična vizija svakodnevice, ogoljena ljudska glupost, licemjerje, alavost i odsustvo empatije, u Janežičevoj predstavi postavljeni su jasno i ubjedljivo.

Čak i onda kada sve krene iz pjesme, urnebesnih situacija, komičnih dosjetki, karikaturalnih likova… reditelj ni u jednom trenutku ne propušta pažnju da potcrta da se „svako zlo sa zlim uvijek plaća“, jer „ko čini zlo, tom zlo se nazad vraća“. Ova mini himna data je kao zadatak publici na samom startu predstave ispred Zetskog doma, dok je radnja na improvizovanoj sceni nenametljivo otkrivala mračni svijet profesionalnih prosjaka, razbojnika i sjecikesa. Kroz njihove uboge živote, prepune lažnog saosjećanja, pakosti i nezajažljive gladi za bogaćenjem, ukazuje se prototip današnjeg čovjeka koji je postao „svjesno nemilosrdan“. Naizgled jednostavna priča o bračnom paru Pičam, koji vlada prosjacima u Londonu, a na sve načine pokušava da spriječi brak između njihove kćerke Poli i razbojnika Mekita, prerasla je u pozornicu za ogledalo ljudskog posrtanja kroz vjekove.

Otkrivanje publike

Publika je spremno prihvatila sugestije glumaca da učestvuje u ključnim songovima predstave, a nije bilo iznenađenja čak ni kada su se posjetioci kroz improvizovani, srušeni zid pozorišta preselili na pozornicu Zetskog doma, pretvorenu u mračni svijet kabarea i hedonije. Da bi ih odomaćio i vratio sebi, reditelj je svakog častio pićem i jagnjetinom. Uz čuvenu muziku Kurta Vajla i prepoznatljive sonoge, publika je zaista ušla u prikriveno svadbarsko rasploženje, pa se radost hedonizma ubrzo pokazala kroz zveckanje viljušaka i brzo pražnjenje tanjira i čaša. Muškarci su bili na jednoj strani pozornice-kafane, a žene na drugoj. Tokom čitavog trajanja drugog dijela predstave direktno i indirektno provijavala je duhovita pohvala ženi, odnosno uzdizanje tog mračnog „predmeta“ žudnje za muškarca, njegove moći i nemoći, izazova i zle kobi… baš onako kako je ženu često portretisao filmski mag Luis Bunjuel, koga je reditelj i citirao kroz snimke na video-bimu.

Zlo kao mudrost

Reditelj je očigledno bio svjestan da „Opera za tri groša“ nije samo muzika, slavljenje veselja i igre života, radosti hedonizma, već i drastična kritika čovjeka u prelomnim istorijskim trenucima. Kritika ideologija. Kritika Hitlerovog nacizma, svake vrste nasilja i situacija kada zlo postaje najveća mudrost. Zato je zagušljivi ambijent kabarea u posljednjem, trećem dijelu predstave, zamijenjen glavnom pozorišnom salom u kojoj se publika već osjetila komotnije. U salu su žene ušle dostojanstveno i komotno, dok su muškarci, kako im i priliči, morali da dopužu na koljenima.

Rasplet predstave, odnosno drame između razbojnika Mekita i Poli, Mekitovih ljubavnica i bračnog para Pičam, na momente se ukazao kao ogledalo kapitalističkog svijeta, u kojem se sve vrti oko novca. Život i smrt. Ljubav i mržnja. Pohlepa i humanost. Čak i oni najčistiji pojedinci dovedeni su u situaciju da počine grijeh, isprljaju se i postanu dio gomile koja slavi i uživa dok neko strada, dok se krv proliva i dok se prećutno odobrava grijeh protiv bližnjih. Protiv čovjeka. U društvu u kojem su „i glavni policajac i glavni razbojnik prijatelji“, a svjetska pokvarenost toliko velika da treba da ste uvijek „korak ispred kako van ne bi ukrali cipele“.

I sve to za četiri i po sata. Vrijeme u kojem pozorište nije ličilo na uobičajeni prostor za paradu večernjih toaleta i zadovoljavanje žeđi za zabavom. Teatar, definitivno, tu noć nije nudio mogućnost za samozaborav. Nijesu to dozvolile briljantne Brehtove misli, jednostavne i opominjuće oštrice koje vam se zakače za grlo, štipaju vam nozdrve, protresu vas nekom neobičnom jezom koja tjera da se vratite sebi i osjetite kao čovjek. Sa svim svojim vrlinama i manama. Nijesu dala to ni lucidna rediteljeva rješenja i nenametljivo postavljeno pitanje – šta nam je pozorište danas?! A sve to uz stalni upozoravajući, a jednostavni nauk da „svako zlo se zlim uvijek plaća, to treba svak’ od vas da dobro zna; ko čini zlo, tom zlo se nazad vraća, to nek vas uči gorka priča ta!“.

Koprodukcija sa Srpskim narodnim pozorištem

Kraljevsko pozorište Zetski dom ovu predstavu realizovalo je u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada. Pored režije, Tomi Janežič potpisuje i scenografiju i dizajn svjetla. Dramaturgiju i koreografiju uradila je Katja Legin, kostime je osmislila Marina Sremac, idejno rješenje i urednički dizajn kataloga Katarina Popović, a asistenti reditelja i dramaturga bili su Mirjana Medojević i Mirko Radonjić. Asistent scenografije bio je Saša Anđelić, audio materijale obradio je Tomaž Grom, dok se za video pobrinuo Senad Šahmanović.

Muziku su uživo izvodili Tatjana Krkeljić, Meša Kerović, Tijana Kovačević, Bruno Domiter, Sava Rajković, Stefan Pavićević, Marko Mozetič i Klamen Kotar.

Sjajan glumački ansambl

Nimalo manje zaslužan za uspjeh ove premijerne izvedbe je i sjajni glumački ansambl u kojem su Srđan Grahovac, Boris Isaković, Jasna Đuričić, Geno Lahner, Karmen Bardak, Miloš Pejović, Julija Milačić, Katarina Krek, Olivera Tičević i Nataša Botović. Zahtjevne zadatke koje je pred njih postavio reditelj Tomi Janežič rješavali su ubjedljivo i lako, iako je za četiri i po sata zasigurno bila potrebna velika koncentracija, posvećenost, predavanje igri i konstatna veza sa karakterima koje su živopisno donijeli publici. Posebno su iznenadili svojim vokalnim sposobnostima i snalaženjem u songovima koje bi i profesionalnim pjevačima bili nemali izazov.

J. Nikitović, Pobjeda, 17.06.2014.