Poruka Šahida Nadima, dramskog pisca iz Pakistana povodom Svjetskog dana pozorišta 2020.

Pozorište kao svetilište

Na kraju jednog izvođenja predstave pozorišta Ajoka Riječ (“ajoka” na pandžabi jeziku znači “savremeno”, a repertoar ovog teatra uključuje drame o vjerskoj toleranciji, miru, rodnom nasilju i ljudskim pravima) o sufijskom pjesniku Bule Šahu, jedan je starac, u pratnji dječaka, prišao glumcu koji je igrao ulogu velikog sufija, i rekao: „Moj unuk je bolestan, možete li mu, molim vas, dati svoj blagoslov.“ Glumac je bio zatečen pa je odgovorio: „Ja nijesam Bule Šah, ja sam samo glumac koji igra tu ulogu.“ Starac mu je odgovorio: „Sine, ti nijesi glumac, ti si reinkarnacija Bule Šaha, njegov avatar.“ Odjednom nam je pao na pamet novi koncept teatra, u kome glumci postaju reinkarnacija lika kojeg igraju.

Bule Šah je bio uticajni sufijski pjesnik, koji je jednostavnim jezikom pisao o kompleksnim filozofskim temama. Bio je oštar kritičar vjerske ortodoksije, pa su ga optužili za jeres i zabranili da bude sahranjen na gradskom groblju. Ipak, popularan je uprkos vjerskim podjelama.

Istraživanje priča poput one o Bule Šahu – a postoje mnoge takve u svim kulturama – može postati most između nas, pozorišnih stvaralaca i publike. Dok glumimo, ponekad postanemo zaneseni sopstvenom teatarskom filozofijom, ulogom vjesnika društvenih promjena i tako zaboravimo publiku. U našem angažovanom pristupu izazovima današnjice, sami sebe lišavamo mogućnosti duboko dirljivog duhovnog iskustva koje pozorište može pružiti. U današnjem svijetu u kome su predrasude, mržnja i nasilje u porastu, a naša planeta tone sve dublje u klimatsku katastrofu, mi moramo povratiti duhovnu snagu. Moramo se boriti protiv apatije, letargije, pesimizma, pohlepe i nemara prema svijetu u kome živimo, prema planeti na kojoj smo. Teatar ima plemenitu ulogu u tome da čovjeku da polet I pokrene ga da se izdigne iznad ambisa. On može uzvisiti pozornicu, prostor igre, u nešto sveto.

U južnoj Aziji umjetnici sa poštovanjem dodiruju pod scene prije nego na nju kroče.To je drevna tradicija iz doba dok su duhovnost i kultura bile sjedinjene. Vrijeme je da ponovo uspostavimo simbiozu između umjetnika i publike, prošlosti i budućnosti. Rad u teatru može da bude sveti čin, a glumci zaista mogu postati avatari uloga koje igraju. Teatar ima potencijal da postane svetilište, a svetilište prostor za izvođenje.