U drugom broju pozorišnih novina „Protagonist“ donijeli smo intervju s jednim od najznačajnijih reditelja današnjice Paolom Mađelijem, koji je u Kraljevskom pozorištu „Zetski dom“ režirao predstavu „Ko se boji Virdžinije Vulf“, prema tekstu Edvarda Olbija.

Junake Olbijeve vanvremenske priče, u procesu čiju dramaturgiju potpisuju Željka Udovičić-Pleština i Stela Mišković, oživjeli su Ana Vujošević, Dejan Ivanić, Ana Vučković, Miloš Pejović i Frano Mašković.

„Virdžinija Vulf nije literarni već politički predložak, u kojem se iz eksplozije – koju tekst predlaže analizirajući šizoidne parcele – putuje u prostor teatra gdje se analiziraju naši nedostaci“, kaže reditelj.

Mađeli je, između ostalog, govorio i o crnogorskom pozorištu danas i tome koliko ono korespondira s aktuelnim kretanjima u Evropi u ovoj oblasti, kao i angažovanošću ove umjetnosti uopšte, odnosno njenoj snazi u odnosu na uticaj drugih medija.

Intervju s rediteljem Paolom Mađelijem može se pročitati u nastavku.

PROTAGONIST: Što je bila tematska i idejna refleksija čitanja i analize djela »Ko se boji Virdžinije Vulf?«, Edvarda Olbija, danas u Crnoj Gori?

MAĐELI: Edvarda Olbija i danas možemo doživjeti kao revolucionara, kao anarhistu koji, pak, tačno zna gdje cilja. Ako uzmemo da je porodica centar i stub društva, on u »Virdžiniji Vulf« skida masku porodicama koje se kriju iza nekih malograđanskih ili građanskih ili ako hoćete – lažnih ljubavnih konvencija.

Dakle, »Virdžinija Vulf« je komad koji nosi sa sobom tu revolucionarnost, tu potragu za istinom, a potraga za istinom u porodici znači potragu za istinom i u društvu. Ovdje se kritikuje akademsko društvo, ovdje se kritikuje i u isto vrijeme tematizira, politizira i agira protiv laži u društvu koje se često plasiraju kao istina. Svi smo upoznati sa floskulom »Stotinu puta ponovljena laž postaje istina«.

»Virdžinija Vulf« nije literarni već politički predložak, u kojem se iz te eksplozije – koju tekst predlaže analizirajući šizoidne parcele, koje su iz te eksplozije nastale – putuje u prostor teatra gdje se analiziraju naši nedostaci kao ljudi, kao individua, i kao, hajdemo reći, stubova društva u kojima smo i sami često učesnici u velikoj laži.

PROTAGONIST: Kako vidite crnogorsko pozorište danas i koliko ono korespondira s aktuelnim kretanjima u Evropi?

MAĐELI: Pitanje je vrlo kompleksno i odgovor bi mogao podrazumijevati čitavu jednu studiju. S jedne strane imamo ogroman broj sjajnih umjetnika u Crnoj Gori koji i na intelektualnom i na umjetničkom nivou savršeno korespondiraju s evropskim umjetnicima. U prvom redu govorim o glumcima, jer oni predstavljaju najbrojniji dio umjetničkog svijeta, zatim o rediteljima, pa dalje o pojedincima koji se bave i drugim, saradničkim, profesijama (dramaturgija, kostimografija, scenografija), koje se sve više i značajnije profilišu na prostoru Crne Gore.

Dakle, kao što sam rekao, govorim o umjetnicima evropskog nivoa, umjetnicima čije obrazovanje, umijeće i profesionalizam nijesu upitni.

Postoji drugi problem – politički problem, strukturalni problem, i to nije vezano samo za Crnu Goru već za prostor čitave bivše Jugoslavije. Za vrijeme socijalizma uspostavljeni su domovi kulture, pretpostavljam s namjerom da taj diskurs nekada evoluira. Međutim, taj diskurs, ne samo da nije evoluirao, već je involuirao.

Mi sada imamo strukturalni problem i u Crnoj Gori i u Srbiji i u Sloveniji… Ovaj problem postoji i u Hrvatskoj, mada su tamo na putu, čini mi se, da neke stvari riješe. Crna Gora nema teatar u Baru, u Kotoru, o sjeveru da ne govorim… A govorilo se o jednom servisiranju svih tih gradova. I dolazimo do poente – s jedne strane, Crna Gora ima fantastične umjetnike, a sa druge strane ti umjetnici nemaju gdje da rade.

Podgorica je »začepljena«, Cetinje je primilo određeni broj novih ljudi. Hvala Bogu da se to pokrenulo, to je jedan veliki korak, ali ne razumijem zašto ne postoji jedna distribucija između svih tih gradova o kojima govorim!?

To bi bio raj na zemlji, onda bi mladi glumci i mladi reditelji imali mogućnost da pokažu što mogu i umiju. Konačno, to bi bio jedan servis za narod, tu bi se pokazao jedan drugi nivo kojim bi se itekako moglo parirati evropskim zemljama u smislu i izvoza i komparacije i tako dalje.

PROTAGONIST: U kojoj mjeri je pozorište danas angažovano i da li je izgubilo snagu pod uticajem drugih medija?

MAĐELI: Živimo u civilizaciji »klikova« u kojoj su mediji neprekidno kontrolisani od strane vlasti, dok je uticaj opozicionih medija ograničen i nedovoljan. S druge strane, svjedoci smo da je kultura potpuno isključena iz klasičnih medija i svedena na neminovnost. Izuzeci su Njemačka i ponekad Francuska.

Čak i u Italiji kultura dolazi u prvi plan svega dva puta nedjeljno u velikim dnevnim novinama. Problem se mora rješavati na duže staze, jer je, ipak, teatar jedina umjetnost koja agira sa živim ljudima. Živ čovjek će postati rijetkost, sve je danas virtuelno, plastificirano ili iluzorno. Teatar je jedino mjesto u kojem su se mogle i revolucije dizati. Pogledajte Italiju 1848. godine – revolucija je začeta u teatru sa Verdijevim operama. Djeluje da je sada obratno.

Međutim, teatar ipak postaje sve više i više mjesto dijaloga između ansambla i inteligencije onog grada gdje se agira, onog prostora u kojem teatar agira. Od kvaliteta tog dijaloga zavisi da li će se teatar osnažiti. Ja mislim da se ide tim putem. Prije dva dana sam došao u Hajdelberg iz Beča.

Na relaciji Beč – Hajdelberg – Berlin teatar se profiliše kao mjesto neposlušnosti, mjesto kritike, neprestane kritike i kao prostor slobodnog mišljenja. To je jedino mjesto u kojem je moguće ponovo pronaći dijalog sa kolektivima koji žele apsolutnu slobodu. To je fantastično, to je za mene nada za budućnost.

(foto: „Zetski dom“ / Duško Miljanić)