U Kraljevskom pozorištu gostovanje beogradske predstave

Mirjana Karanović u predstavi „Balava“ na sceni Zetskog doma

Premijera predstave “Balava” u režiji Andreja Nosova premijerno je odigrana u Beogradu krajem godine, a onda su, kaže nam legenda domaćeg glumišta, Mirjana Karanović, Jasna Đuričić, Isidora Simijonović , Jovana Belović i ona krenule na put izvodeći ovu sjajnu predstavu u drugim gradovima. Tako su je u Crnoj Gori igrale tri puta, uz veliko interesovanje publike i aplauze. Jedno od njih je i ovo divno veče u Zetskom domu na Cetinju, rekla je Mirjana.

„Nakon premijere u BDP, kao nezavisna produkcija igramo na gostovanjima. U Crnoj Gori igrali smo u različitim prostorima. U Beogradu smo igrali u maloj i intimnoj sali, a baš u Zetskom domu imali smo tu akustiku, kamernu atmosferu koja nam je potrebna“.

“Balava” je drama koja prati četiri žene iz dvije generacije – Balavu, njenu sestru Malu, Mamu i Tetku u periodu Balavinog sazrijevanja i odlaska od kuće. Njih četiri pokušavaju da se izbore jedna sa drugom i same za sebe. Balava” je komad koji postavlja brojna pitanja – da li je (ne)rođenje djeteta početak i/ili kraj života žene, da li je odlazak od kuće nešto što se podrazumijeva ili što se zaradi, da li je udaja spas ili prokletstvo. „Tek kada sam odgledala predstavu, shvatila sam da neću kao majka to da radim“, prepričava Mirjana Karanović iskustvo svoje prijeateljice nakon odgledane predstave. Upravo to je i suština- Precizna u postavljanju situacija i odnosa, predstava nas suočava sa dobro poznatim situacijama iz svakodnevice za koje nam je neophodna distanca kako bismo ih sagledali objektivnije.

„Tu su dvije žene , majka i tetka, životi koji su zapravo potrošeni. Njihovu prošlost naziremo, smrt djeteta tetke koja ludi sa tom uspomenom, koja nije uspjela da se povrati. Majka je na bol i poniženja reagovala postavši stroga, oštra, nemilosrdna i okrutna. Od nje čujemo onu rečenicu koje se sjećaš, da ju je tvoja majka izgovorila, a često to izgovaramo i sami. To je neki eho izprošlosti. Tu su djevojke koje postaju žene, koje nose i nastavljaju naslijeđe. Jedna uspijeva da pobjegne, da se iščupa, druga koja govori da će otići, a ne može“.

Predstava preispituje i ulogu majke, da li je ona ta koja bodri i daje vjetar u leđa, ili je čvrstim zagrljajem ne dozvaljava djetetu da ode, naročito u odnosu sa kćerkom.

„Majke znaju biti okrutne, naročito prema ženskoj djeci. Kao da hoće da ih očvrsnu, naviknu na to da će ih neko stalno ponižavati, negirati, da se ne obaziru na to i budu čvrste. Sa druge strane postoji i to- ja sam prošla kroz sve to, neće valjda to tebe mimoići, nećeš ti valjda biti bolja od mene. To je lanac emotivne uskraćenosti, to se događa vrlo često, zapravo. Žensko dijete mora da pobijedi svoju majku. Zapravo, kao što sin mora postati jači od svog oca, ne smije živjeti u njegovoj sijenci, tako i dijete mora na simboličan način da se otrgne. To je naša scena iz predstave, to je borba, to boli“, kazala je Mirjana Karanović nakon izvođenja u Zetskom domu.

Autorka teksta je Dunja Matić, talentovana mlada dramaturškinja kojoj je ova predstava prvi profesionalni angažman. Predstava je nastala u koprodukciji sa Beo Artom, sa kojim Hartefakt već dugo i uspješno sarađuje. Scenografiju i kostim potpisuje Selena Orb, kompozicije je radio Draško Adžić, scenski pokret Damjan Kecojević, a za dizajn svetla zadužen je Incredible Bob.