Zetski dom

U Kraljevskom pozorištu premijerno izvedena koprodukcija sa SNG Drama Ljubljana

Emocije i aplauz za „Razgovore o ljubavi“

Ljubav. Ljubezni. Dashuri. Amore. Čini se da je gledati se u oči suština koja otkriva da smo svi zapravo isti, da želimo isto. Sada i oduvijek, biće je ljubav i u potrazi je za njom, nekada tražeći je instiktivno,u trenutku, dubokim i fiksirajućim pogledom, nekada svadbom koja traje sedam dana. Ljubav. Strast. Vječnost. Sloboda. O tome su ovi razgovori, ako postoji predstava od emocija, onda je to baš ova. Od onih koje ili jesu ili nisu, jer nam koža dok sjedimo u gledalištu stalno to govori, nekada i oči. Znamo da smo kada volimo ili se nađemo na tom putu nekada zbunjeni, da se zanosimo, da smo smiješni i banalni, tome se smijemo. A sve je to ljubav. Suština pozorišta je samo u tome da se nešto dogodi, “jedan na jedan” . Na premijeri, desila se ljubav. Publika je bez daha gledala, aplauzom od emocija i ovacijama pozdravila ekipu predstave, Jerneja Lorencija, slovenačkog majstora režije. Kada su otišli sa scene, teško je sabrati se, sabrati utiske, jer tragajući za pokretom, rediteljskim i glumačkim rješenjima, tragali su itekako za sobom.

„Još ne znam, kao dijete kad se rodi.Zbunjen sam, puno je svega u meni. Nema odgovora šta je ljubav,nikada ga neće ni biti. Mi se teško prepuštamo trenutku,sistematizirani smo, živimo u kategorijama. Rijetki su trenuci kada sam ja Jernej, stvarno ja Jernej, zapravo ne znam ko sam. Ja sam zapravo suma svih tih raznih uticaja. Postoji to negativno viđenje sebe, reditelj sam samo zato što postoje glumci, muškarac sam zato što postoje žene, star sam zato što su neki mlađi, mlad sam jer su neki stari. Sam sebi, ja sam apsolutno ništa. Onda su ti trenuci jako važni, kakvi god da jesu, veseli, bolni, kakvi god. Samo nekad, tu i tamo da sam ja stvarno ja“, kazao je nakon premijere reditelj Jernej Lorenci.

Upravo zbog uvjerenja da je čovjek zbir uticaja, u slučaju jednog reditelja možda suma misli pisaca, Lorenci već neko vrijeme radi samo autorske tekstove, do kojih dolazi zajedno sa timom, sa glumcima. Za njega, kako kaže, pozorište bi sve više trebalo biti prostor gdje se može dogoditi ono pravo “Ja”, bez posrednika. Ljudi se u tom procesu otvaraju, materijal raste, rađa se autentično. Kao reditelj, Jernej vodi, ali, baš kako sam tvrdi, gleda, sluša, miriše jer cilj mu je da svaka sudbina bude priča. Tako je i ovaj tekst- „Razgovori o ljubavi“ tvorevina cijelog autorskog i umjetničkog tima, ansambla iz četiri zemlje koji čine: Janez Škof, Maruša Majer , Zvezdana Novaković, Srđan Grahovac, Karmen Bardak , Jelena Laban, Krist Lleshi, Matia Llupa, Barbara Folchitto i Daniele Gaggianesi.

„Ovo je bio istraživački proces, a to je jako dragocjeno. Mi smo donosili materijal, a sve te priče, momenti, detalji došli su iz nas. Bilo je tu materijala još za tri predstave, ali ovo što smo imali za mene je bilo je beskrajno važno. Koliko god smo različitih nacionalnosti, godina, iskustva, životnog i profesionalnog, ljubav je zaista neprevaziđena, to je to o čemu mi svaki dan razmišljamo na ovaj ili onaj način. Imamo koncentraciju, pratimo jedni druge, slušamo.Odgovore nemamo, imamo samo slušanje. Slušanje na sceni i u životu. Da čujemo fizički, ali i iznutra, duboko u sebi da čujemo“, kazala je crnogorska glumica Jelena Laban.

„Ovo je uvijek aktuelna tema, naročito u odnosu muškarac-žena, koji su toliko različiti, a opet tako komplementarni. Ono što smo se zapitali je zaštou svim ovim godinama, u prošlosti, taj odnos koji bi trebalo da bude lijep, uvijek je bio pun prepreka. Zašto su žene uvijek tako bile umanjivane, u drugom planu, tako na kraju ostavljajući muškarce same. A upravo, to je suprotno od onog što svi mi želimo, a to je potraga za ljubavlju. Ideja je bila ne dati nikakav odgovor, nego otvoriti sebe kroz istraživanje, shvatiti da kao ljudska bića imamo mane, zbog kojih smo zapravo lijepi. Moramo biti shvaćeni bez osuđivanja i dobiti još jednu priliku“, rekla je italijanska glumica Barbara Folchitto.

Priča o predstavi „Razgovori o ljubavi“ tek je kompletna kada govorimo o tome da je na njoj brižljivo radio krajnje nadaren i uspješan tim uz Lorencija. Autorska ekipa koja je učinila da svaki detalj bude umjetnost i pravi teatar,sabrala sve u cjelinu: kostimograf Belinda Radulović, autor muzike Branko Rožman, asistent režije i producent Juš Zidar, scenograf Branko Hojnik. Dizajn svjetla uz Lorencija potpisuju Zidar i Hojnik, a u predstavi gdje pokret igra mnogo je koreograf Gregor Luštek.

„Pokret ne shvatam kao fitzičku komponentu, bitnije mi je kako čovjek diše, da se osjeti pretakanje. Da nam nije granica sopstvena koža već da čitamo sebe preko drugog.Ne možeš postojati samo u svom tijelu. Ako osjećaš ljubav, osjećaš prvo sebe.Naša pamet znači da razmišljamo fizički,filozofija je fizička. Radiš fizički, preznojiš se, dišeš, smiriš se, onda drugačije gledaš na svijet. Svi su ovdje prekrasni, cijela ekipa, osjetim ih, vibriraju. Veoma sam zadovoljan predstavom, našom premijerom“, rekao je Gregor Luštek, koreograf u predstavi.

Ova koprodukcija realizuje se u okviru interregionalnog projekta ADNICH, koji pripada pretpristupnim IPA programima i koncepta Art Geto koji podrazumijeva postojanje međunarodnog ansambla, ovoga puta iz Crne Gore, Slovenije, Italije i Albanije. U okviru koncepta i projektnog zadatka da se proizvod bavi kulturnom baštinom, odabrani su glumci. Kako kaže reditelj, povjerenje u umjetničku direktoricu Zetskog doma Lidiju Dedović, da će izabrati prave, u potpunosti je opravdano. Čini se da su se u „Razgovorima o ljubavi“ pravi ljudi našli na pravom mjestu. A čovjek je Lorenciju najbitniji. I kada govorimo ljubavi, isto je. Čovjek, ono što je u njemu, to jeste ljubav.Reprizna izvođenja na repertoaru su 15., 16. i 17. septembra sa početkom u 19.30.