Datum 27. mart se u svijetu obilježava kao Dan pozorišta i tim povodom svake godine na poziv Međunarodnog teatarskog instituta neko od istaknutih pozorišnih stvaraoca upućuje poruku koja iste večeri biva pročitana u pozorištima širom svijeta. Ove godine poruku je napisao grčki reditelj Teodoros Terzopulos, a u Zetskom domu će je pročitati glumac Goran Vujović.
Iste večeri na repertoaru Kraljevskog pozorišta je monodrama „Led“, u okviru manifestacije „Dani nezavisne scene“.
Monodramu izvodi glumac Aleksandar Kojić, po tekstu Radoša Bajića iz 1975. godine. Ovo je priča o izgubljenoj sreći i snovima, o strahovima, prolaznosti, o nadmoći sudbine, prirodnih zakona i same prirode, o nemoći čovjeka da na istu utiče i mijenja je, kao što ne može ni svoj životni put da promijeni.
Poruku Teodorosa Terzopulosa prevela je Anđela Đurović (Zetski dom) i prenosimo vam je u cjelini:

„Može li pozorište u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelije virtuelne stvarnosti, ukopanih u privatnost koja ih guši čuti poziv upomoć koji šalje sadašnjost? U svijetu robotizovanih života unutar totalitarnog sistema kontrole i represije koji obuhvata sve segmente postojanja?
Da li je pozorište zabrinuto zbog ekološkog uništavanja, globalnog zagrijavanja, masovnog gubitka biodiverziteta, zagađenja okeana, topljenja glečera, povećanja šumskih požara i ekstremnih vremenskih nepogoda? Može li pozorište postati aktivan dio ekosistema? Pozorište već dugi niz godina posmatra ljudski uticaj na planetu, ali ne nalazi način da se suoči sa ovim problemom.
Da li je pozorište zabrinuto zbog stanja svijesti koju oblikuje XXI vijek u kom se ljudima manipuliše zbog političkih i ekonomskih interesa, pomoću medija i kompanija koje oblikuju mišljenje? U vrijeme kada društvene mreže koliko god da olakšavaju, postale su alibi za komunikaciju, jer omogućavaju sigurnu udaljenost od drugog? Sveprisutan osjećaj straha od drugog, drugačijeg, stranog, dominira našim mislima i djelima.
Može li pozorište da postane radionica u kojoj nastaje suživot različitog, bez ignorisanja traume koja krvari?
Ova trauma nas poziva da rekonstruišemo mit. I kao što je rekao Heiner Müller: „Mit je agregat, mašina na koju se uvijek mogu priključiti nove i drugačije mašine. On prenosi energiju, sve dok rastuća brzina ne uništi kulturno polje“, a ja bih dodao i polje varvarstva.
Mogu li pozorišni reflektori osvijetliti društvenu traumu, umjesto što obmanjujuće osvjetljavaju samo sebe?
Ovo su pitanja na koja nema odgovora, jer pozorište postoji i traje zahvaljujući pitanjima bez odgovora.
Ova pitanja pokreće Dionis koji prolazi kroz svoje rodno mjesto, orkestar antičkog pozorišta, i nastavlja tiho izbjegličko putovanje kroz pejzaže rata i danas, na Svjetski dan pozorišta.
Pogledajmo u oči Dionisu, ekstatičnom bogu pozorišta i mita, koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost. Pogledajmo u oči dvaput rođenom djetetu Zevsa i Semele, nosiocu fluidnih identiteta, ženskom i muškom, ljutom i ljubaznom, božanskom i životinjskom, pogledajmo u oči biću na granici ludila i razuma, reda i haosa, akrobati na granici života i smrti. Dionis postavlja suštinsko ontološko pitanje – „O čemu se ovdje zapravo radi?“ . Pitanje koje podstiče stvaraoce na sve dublje istraživanje mitskih korijena i mnogostrukih dimenzija ljudske zagonetke.
Da bismo se oslobodili višestruke diktature savremenog srednjeg vijeka, potrebni su nam novi narativni pristupi, usmjereni ka njegovanju sjećanja i oblikovanju nove moralne i političke odgovornosti.”