Albena Atanasova radi kao pozorišna i književna kritičarka u bugarskom dnevniku Standart. Objavljuje kritike, intervjue i eseje o savremenim pozorišnim i književnim temama. U nastavku možete pročitati kritiku predstave “Stub soli”, koju je gledala na festivalu u Varni.

Balkanska apokalipsa Javora Gardeva

Šta se dešava kada Javor Gardev – odavno sklon radikalnoj dramaturgiji – postane tandem sa Aleksandrom Radunovićem, čija je drama „Stub od soli“ poput biblijske priče o apokalipsi Balkana? Dešava se predstava koja će vjerovatno šokirati gledaoce zapadno od Jadrana. Nas – teško. Bar ne publiku na međunarodnom festivalu „Varna summer“ koja je ostala iskreno oduševljena.
Produkcija dolazi iz 140 godina starog Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ sa Cetinja, prijestonice Crne Gore – zemlje koja je, usput rečeno, odavno uvela euro, iako još nije članica Evropske unije. Aleksandar Radunović uključuje Gardeva u projekat još dok razrađuje tekst. Njih dvojica zajedno rade na drami i tokom proba – skraćuju, dotjeruju likove. Autor i reditelj dijele isti refleks prema tragediji, koja nije slučajno smještena na južnim dijelovima našeg zajedničkog poluostrva i čini stub zajedničke kulture.
Iako je Aleksandar Radunović profesor na umjetničkoj akademiji na Cetinju – gdje se, inače, nalaze sve visokoškolske umjetničke institucije Crne Gore – njegovi junaci govore jezikom koji nam je bolno poznat: jezikom balkanskog stradanja, cinizma, otuđenosti, nihilizma i beznađa. Psovke i „prljave“ riječi ispunjavaju replike koje prikazuju stvarnost kao da su je stvorili demoni iz Pandorine kutije. Pojedinačne priče nemaju čvrstu faktološku vezu, ali su povezane zajedničkim prostorom, motivacijom i mukama likova. Početak je u klinici za liječenje narkomana – svaki od njih priča svoju priču, a u tom kontekstu konflikti iz „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“ djeluju kao pionirske igrarije. Raspad porodičnih vrijednosti nastavlja se u narednim segmentima – alkohol, nasilje u porodici, razvodi, zločini, korupcija, incest, izdaje… Sve do fraza kao što su: „Ko nije ubio, nije kompletan čovjek“, „Duše više nema“, „Ako ne vjeruješ u Boga, u koga da vjeruješ?“ Svako nekoga ubija – mržnjom, pištoljem, jastukom. Smrt je prihvaćena. Možda najstrašnija je izjava Marka: „Ovdje ni ne stignemo do godina kada je pristojno ubiti, djeca ubijaju djecu.“ Budući ubice nemaju vremena da odrastu jer jedan rat jedva da je završio, a drugi već počinje. Krstaški ratovi na Balkanu imaju razne interpretacije, ali cilj im je uvijek isti. Nema milosti za drugačije, nema poštede za slobodne.
Kroz cijelu predstavu provlači se tema bezbožništva na Balkanu, jednog od osnovnih uzroka među-generacijskih borbi i ratova. Nema patrijarhalnosti, nula moralnih kočnica, sveprožimajući instinkt za uništenjem. Scenografija Nikole Toromanova je crna – zidovi kroz koje likovi ulaze i izlaze, ali ne dolaze do svjetla. Drugog dekora nema, niti je potreban, jer postoji prava dramatugija – nikoga ne zanima ambalaža. Bez vizuelnih efekata, bez mape, videa, strimova. I to je jednako moderno. Minimalizam koji govori, zrači, djeluje. Likovi koriste pomoćna sredstva poput hodalica za starije. Stoje iza njih kao na sudu, oslanjaju se na njih u svojoj fizičkoj nemoći.
Ana Vujošević, Dejan Ivanić, Jelica Vukčević, Jelena Laban i Vule Marković su glumci s kojima Aleksandar Radunović i Javor Gardev sigurno kreću u svijet. Njihove poruke su jasne: pokajanje ili propast, zlo ili dobro, mir ili rat. Važno je za sve i svuda, ne samo za Balkan. „Zavisimo od svojih izbora“, kategoričan je Javor Gardev, čija je političnost uvijek utkana u spektakl. A taj spektakl, u „Stubu od soli“, zavisi od prostora. U Varni je Gardev smjestio glumce na balkon i u lože pozorišta.
Naslov „Stub od soli“ aludira na Lotovu ženu – pri bjekstvu njegove porodice iz Sodome i Gomore, gradova uništenih zbog svojih grijehova, ona se osvrće unazad, iako joj anđeo to zabranjuje. Poželjela je da vidi kako Bog uništava gradove – i skupo je to platila.

Albena Atanasova