„Trg ratnika“
– Ratnici odrastanja ili kako voljeti nakon rata –

„Kao zadatak svake umjetnosti, i zadatak pozorišta je da govori istinu o tome što znači biti čovjek… Kada priča i karakteri pronađu taj nivo iskrenosti koji nas dirne i budi našu empatiju, kada učini da plačemo, smijemo se, osjetimo njihov užitak i bol, kada sebe izjednačimo s njima sjedeći sami i zajedno u mraku, tada je ono posebno.“ Nik Vud autor teksta „Trg ratnika“.
Prikazati strahote koje sa sobom donosi rat, rasizam, netoleraciju, progon, netrpeljivist, traume… kroz percepciju djeteta, a pritom učiti kako oprostiti, prvo sebi a onda i drugome, je iznimno težak zadatak na koji je Nik Vud odgovorio ili bolje rečeno progovorio kroz svoje djelo „Trg ratnika“.
Predstava „Trg ratnika“ premijerno je izvedena u Kraljevskom pozorištu „Zetski dom“ 10. februara 2006. godine, u režiji Lidije Dedović. Uloge su tumačili: Nada vukčević i Nikola Perišić. Scenografiju i kostime uradila je Dijana Vučinić, muziku u predstavi Aleksandar Radunović. Autor video materijala – Ivan Pejović, tonsku i video montažu materijala su uradili Jovo Kljajić i Danilo Papić. Plakat predstave – Đorđije Đole Radulović. Tekst sa engleskog je preveo Jasen Boko.

„Trg ratnika“ je duodrama otvorene i fragmentarne strukture. „Usred parka, na vrhu malog brežuljka, stoje dječak i djevojčica.“ Početna rečenica u predstavi (tekstu), je uvod u pričanje priče, (storytelling) tehnike, gdje se na jedan poseban i specifičan način dijeli i impostira događaj ili iskustvo. U ovom slučaju, povratak u normalnost (ako je to moguće) nakon velikih životnih trauma. Mjesto i vrijeme dešavanja u komadu nijesu određeni, čime je postignut efekat svevremenosti. Konflikt ili rat u tekstu, može biti bilo koji rat u svijetu. Žrtve su žrtve, bez obzira kojoj strani pripadale.
„…Iako tekst na prvi pogled izgleda kao komad za djecu, u suštini je riječ o jednoj zastašujućoj „bajci“ za odrasle. Pisac govori o tome kako djeca vide svijet odraslih koji su odgovorni za situaciju u kojoj se ta djeca nalaze…Trg ratnika je mjesto koje na kraju okupi sve one, i prijatelje i neprijatelje, koji nakon rata nemaju više gdje.“ – Lidija Dedović o tekstu.
Urušavanje porodice u ratnom vihoru, napuštanje rodnog mjesta i dolazak u novu sredinu, pokušaji adaptacije u zajednici u kojoj ste od samog početka stigmatizovani kao izbjeglice a samim tim i marginalizovani na najgori mogući način, kroz priču djece (brata i sestre) Andrea i Rive, Nik Vud je ove teške i mučne teme ispisao emotivnim, potresnim a istovremeno jednostavnim jezikom.
„Nik Vud je vrlo zanimljivo i paradoksalno napisao ovo djelo – on ga posvjećuje djeci, koja ustvari pričaju priču odraslima, koji su ih i doveli do toga preživljavaju tako zastrašujuće momente…Ovaj komad je posvećen onima koji su u jednom trenutku osjetili da bi možda pošli negdje daleko, ali i kada stignu tamo, mogućnost da korijene koje su iščupali, presade negdje drugo, čini se bezuspješnijom nego da su ostali.“ – Lidija Dedović.
„Trg ratnika“ je komad koji je zahtjevan za reditelja, a posebno težak i provokativan za glumce jer grade, „ulaze“ u više likova. Glumački izuzetno kompleksan zadatak, jedan od najtežih, koji zahtijeva cjelokupnu vještinu i snagu da bi se dostigla kreacija koja će biti jasna, precizna i shvatljiva gledaocima.
Kako se i na koji način transformisati iz jednog lika u drugi, unutar teksta – govorne radnje, mizanscena, ekspresija lica…? Ovo su svakako opšta glumačka pitanja, ali u ovoj predstavi su bila izdignuta na mnogo veći stepen. Nikola Perišić i Nada Vukčević su svoj glumački zadatak u ovoj predstavi doveli na jedan zavidan nivo, gdje su više likova koje su tumačili, disali, osjećali, djelovali na zadivljujuće organski, prirodan način.
„…Već to što igram više od jednog lika, meni je bilo sasvim novo iskustvo. Predstava je doduše, tako koncipirana da je i tehnički bilo neizvodljivo da igramo drugačije, jer likovi „isplivavaju“ na mahove. Scene su takve da među njima nema većih pauza, tako da skoro iz časa u čas na sceni postajemo neko drugi…Samo ustrojstvo duodrame kao pozorišne forme, zahtijeva veliku koncentraciju i glumaca i publike, htjeli smo da dočaramo da ratnih područja ima svugdje u svijetu, a da su patnje uvijek iste u očima onih koji ih doživljavaju.“ Nikola Perišić – izjava nakon premijere predstave.

Snažna i ekspresivna gluma je dominirala scenom, koja nije bila opterećena scenografijom, ni upadljivim kostimima.
„Radnja komada je toliko tužna i tragična, direktno dira u srce da glumac koji priprema ulogu u ovakvoj predstavi nema potrebe da traži uzore za građenje lika van sebe, jer svu tragiku može da pronađe duboko u sebi“ Nada Vukčević.
Mizanscenske zadatke glumaca pratila je svedena scenografija, koja je imala izrazitu likovnost i bila je u funkciji kompletnog sadržaja predstave.Prozor, okvir koji je na značenjskom ali i realnom nivou, naglašavao intimnu, potresnu usamljenost dvoje djece u egzilu, ujedno je na neki začudan način podcrtavao odnose unutar scena.
Video zapis koji je korišćen u predstavi , značajno je „širio“ samo značenje radnje i teksta. Dobio se dublji smisao, konkretnije i čvršće je produbljivao podtekst koji se kroz projekciju jasno sagledavao.
Kao i scenografija, rekvizita je svedena ali simbolički jaka, „igra“ posebnu ulogu u predstavi. Rivina lutka i Andreova lopta: pokloni koje su dobili od oca prije nego je stradao. Rivi je lutka, kako je i napisano u tekstu „oslonac svemu što bude radila“, Andreu lopta, sredstvo pomoću kojeg rješava svoja unutrašnja stanja: bijes, tugu, usamljenost, sjetu…

„Trg ratnika“ je ubrzo nakon premijere, na poziv gostovao na jednom od najvećih internacionalnih pozorišnih festivala: KIFT u Južnoj Koreji – grad Keočang. Na festivalu je gostovalo 45. pozorišnih institucija iz devet država. Ukupno je odigrano (odgledano) 199. predstava. Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ je ostavilo snažan utisak, „Trg ratnika“ je itekako bio zapažen.
„Trg ratnika“ kao cjelina, je umjetničko djelo bremenito značenjima, kako na intelektualnom tako i na emotivnom planu. Osim što je autorefleksivno, ono stavlja na „probu“ pozorišnu formu, angažovanost pozorišta, istovremeno noseći u sebi vjeru u empatiju, bezuslovno postojanje dobrote, ljubavi i požrtvovanosti.

Rajko Radulović,
dramaturg Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“